Birgitta Jónsdóttir islandska je aktivistica i političarka, članica Piratske strane i islandskog parlamenta, a svjetska javnost je najbolje zna kao nekadašnju glasnogovornicu Wikileaksa.

Osim toga, bila je koproducentica kontroverznog dokumentarnog filma Collateral Murder, u kojem je prikazana operacija napada američke vojske na Bagdad 12. srpnja 2007. godine. Ubrzo nakon toga počele su je prisluškivati tajne službe, koje su hakirale njezinu digitalnu korespondenciju te upale na njezin profil na Twitteru.

Jónsdóttir je bila jedna od ključnih ljudi koji su osnovali Piratsku stranku na Islandu, a o svojim aktivističkim i političkim iskustvima održala je dva predavanja na nedavno održanom festivalu Republika u Rijeci.

Vaše aktivističko i političko djelovanje donijelo vam je puno problema u prošlosti. Biste li opet sve ponovili?

Da, i to deset puta ako treba.

Kakvu je ulogu Wikileaks odigrao u današnjem društvu, koliko je promijenio način na koji razmišljamo i reagiramo na stvari oko nas?

Wikileaks je probio led. Bili su prvi koji su počeli raditi s 'digitalnim' kuvertama umjesto s onim tradicionalnim u kojima su ljudi nekad dostavljali tajne podatke. Ono što je bitno jest da je Wikileaks uspio skrenuti pažnju na to koliko je važan slobodan pristup informacijama i uspjeli su skrenuti pažnju javnosti na zviždače.

Wikileaks je u potpunosti promijenio način na koji gledamo na naše pravo da imamo slobodan pristup informacijama. Ne mogu ni nabrojati koliko su me puta zvali da pričam o tome.

Zviždači su novi heroji današnjeg društva. Koji je to ključni trenutak kad netko odluči otkriti svijetu informacije koje ne smijemo znati?

To su vrlo često ljudi koji čvrsto vjeruju u sistem. Najčešće i rade za taj sistem i kad vide da taj sistem ne funkcionira ili radi stvari na krivi način, osjećaju potrebu ljudima reći što ne valja i to upravo zato što su do tog trenutka vjerovali u njegovu ispravnost. Zviždači imaju vrlo jak osjećaj za to, ne mogu pasivno promatrati da se događa nešto loše.

Slučajevi Edwarda Snowdena i Bradleyja Manninga najbolje su to pokazali. No, ne podržavaju ih svi. Dobila sam jako puno poruka i mejlova u kojima su mi ljudi poručili da me treba biti sram što podržavam Snowdena. Ljudi se boje bilo koje vrste promjena u društvu i vjerujem da su zviždači i hacktivisti ti koji nam svima pokazuju da se promjene moraju dogoditi i da ih trebamo prihvatiti.

Mislite li da će zviždači biti obeshrabljeni u budućnosti, s obzirom na to da nemaju podršku koja im je potrebna da budu dovoljno zaštićeni?

To je zanimljivo. Bradley Manning im je bio pokazni primjer kojim su htjeli obeshrabriti ljude. Manningu se još uvijek sudi, ali svejedno imamo zviždače koji se svako malo pojavljuju, poput Snowdena, koji rade vrijedne stvari i otkrivaju nam što se radi.

Zapravo, otkrivaju nam što rade nama, jer činjenica da nas netko poput FBI-ja nadgleda nije igra. Uostalom, danas se više o nama može pronaći na internetu nego da nam prekopaju cijelu kuću. Stalno gledamo ljude koji zbog takvih stvari završavaju tragično.

Sjetite se slučaja Aarona Swartza, koji se ubio jer više nije mogao podnijeti pritisak niti je vidio svoju budućnost bilo gdje drugdje osim u zatvoru. A jedino što je napravio jest objava stvari koje su ionako trebale biti dostupne javnosti.

On nije jedini, takvih primjera ima na desetke, a kažnjava ih se gore nego pedofile i silovatelje. No sve te kazne su zapravo neučinkovite i proizvode kontraefekt jer sve više ljudi želi izaći van s informacijama koje imaju ili znaju i u budućnosti ćemo imati još više zviždača.

Kako ste se osjećali kada su vas tajne službe i FBI počeli nadzirati i špijunirati?

Ja sam stara aktivistica i oduvijek sam hodala po rubu. Već sam nakon svog prvog aktivističkog djelovanja postala zanimljiva vlastima koje me od tada stalno nadziru i prihvatila sam da će moj život tako izgledati. No, takve stvari ne uzimam ozbiljno. Ne dozvoljavam da me takve stvari plaše.

Naravno, takve stvari mijenjaju način na koji komunicirate, ali svi koji koriste intenet trebali bi biti svjesni da sve što napišemo i kažemo na internetu, jest kao da smo to sve objavili na nekoj javnoj ploči. Nikada ne smijemo pisati ili raditi ono što ne bismo htjeli da se pojavi na nekoj takvoj ploči.

FBI je prošao kroz sve moje digitalne račune, profile na društvenim mrežama, pa je čak i provjeravao kako sam koristila svoju kreditnu karticu. Nisu ni u jednom trenutku ušli fizički u moj dom, ali volim reći da su u njega ušli na stražnja vrata, kroz moj online život u kojem se o meni može naći puno više nego da su mi, primjerice, zaplijenili kompjuter ili pretresli ormare i ladice.

Kako je to promijenilo vaš život?

Ne baš puno. Postala sam još borbenija. Savjetovali su mi da ne podržavam javno Bradleyja Manninga, ali nisam htjela da mi netko na taj način govori što moram raditi. Ja sam i na izborima na Islandu izabrana zbog onoga što jesam i što predstavljam i ljudi od mene očekuju da budem borbena i da ne pristajem na takve stvari.

Onda se od vas očekivalo da se pridružite Piratskoj stranci?

Ne samo to, ja sam aktivno pomagala pri njezinu osnivanju. To je bio moj izbor. Internet nije samo moje radno mjesto, već je i moj dom i mislim da svoj dom moram zaštititi.

Već godinama debatiramo o piratima, legalnim i ilegalnim skidanjima s interneta, dijeljenju podataka… Koliko sve te stvari zaista utječu na filmsku ili glazbenu industriju?

Pa te stvari možda i utječu na industrije, ali imamo veliku podršku samih umjetnika. Oni razumiju da je dijeljenje oduvijek bilo dio naše kulture i civilizacije. Možda neće prodati onoliko albuma kao nekad, ali sve više ljudi im dolazi na koncerte. Nemojte zaboraviti da ljudi i dalje troše istu količinu novca na industriju zabave koliko su je trošili i ranije, taj udio se nije smanjio ili nestao.

Ono što je nama u interesu jest da industrije više ne zarađuju toliko, već da umjetnici i autori dobiju ono što im zaista pripada i da mogu živjeti od svog rada, a ne da njihov dio uzima industrija. Nisam nimalo zabrinuta za velike kompanije, one se time ionako bave samo zbog zarade.

I sama sam pjesnikinja i spisateljica i nikada nisam imala ništa protiv toga da se moji radovi dijele po internetu, jedino mi je bilo važno da me se potpiše kao autora. Zato i ne mislim da su autori i umjetnici ti koji se brinu oko ovih stvari. Uzmite za primjer kada nekome posudite knjigu, pa taj netko je posudi dalje nekom drugom, pa onda i ta osoba posuđuje tu knjigu dalje i ta knjiga ide od ruke do ruke. To nikoga ne zanima, ali kada tu istu knjigu želite s nekim podijeliti u digitalnom obliku, onda je to problem.

Te se stvari moraju mijenjati jer nitko od njih nema koristi. Zbog toga je potrebna reforma autorskih prava, a to povlači i pitanje zaštite privatnosti na internetu. Ljudi često misle da će se o njihovoj privatnosti pobrinuti netko drugi.

Koliko su ljudi svjesni da njihova privatnost na internetu ovisi jednim djelom i o tome kako se ponašaju na internetu?

Ljudi uglavnom toga nisu svjesni i na neki način sam odustala uopće od toga da im pokušam te stvari objasniti. Zato sam se i uključila u politiku i pokušavam stvari mijenjati iznutra, jer i u politici postoje ljudi koji te stvari nimalo ne razumiju, predlažu potpuno sulude stvari i zakone koji će na kraju uništiti internet. A kako sam već rekla, internet je moj dom i ne želim nikome dati dozvolu da ga uništi.

Koristite li društvene mreže?

Koristim, jer mi trebaju zbog posla. Ja sam predstavnica naroda u parlamentu i želim da ljudi mogu lako doći do mene. Koristim Spybook, nastojim izbjegavati Google, a puno koristim Twitter. Volim Twitter, to je jedina kompanija koja brine o svojim korisnicima i pokušava ih zaštititi.

Koristim i Facebook, ali jedva čekam da mu se pojavi neka dobra alternativa. Facebook ne koristim u privatne svrhe, a kako je tamo zaista jako puno ljudi, moram i ja tamo biti prisutna jer je ljudima najlakše doći do mene preko Facebooka.

No brine me kako ljudi malo znaju o društvenim mrežama i zaista mislim da bi se korištenje interneta trebalo uvesti u sve obrazovne sustave u svijetu.

Svako malo čitamo o ljudima koji su dobili otkaz na poslu zbog nečeg što su napisali na Facebooku. Kakav je vaš stav o tome?

Kad stavljate nešto na Facebook, morate biti svjesni da je to javna platforma. Čak i kada pokušavate neke stvari sakriti, ne uspijevate jer Facebook stalno mijenja pravila o korištenju tako da nikada ne znate tko sve vidi ono što objavljujete.

Mislim da se ljudi stvarno trebaju skinuti s Facebooka, ja ga doslovno prezirem i postao je još gori od kada su izašli na burzu. Ima i drugih načina na koje ljudi mogu dijeliti informacije i zaista ne mogu dočekati dan kada će se pojaviti neka dobra alternativa Facebooku.