Pokrajina okružena (polu)prijateljskim granicama i šumama čuvenog hrasta u čijim dubinama, kažu, još uvijek prebiva Satir ili divlji čovik; močvarna, neatraktivna, napućena komarcima koji otimaju bebe iz kolijevki – to je povijesna Cvelferija koju je svibanjska poplava izvukla iz duboke anonimnosti. Stožerno mjesto tog kraja je Gunja. Osim džamije, uz Gunju se veže ime Josipa Krunića, profesora i filmskog entuzijasta koji je ondje odgojio nekoliko generacija posavskih filmaša. Ali, u Krunićevom je filmskom inkubatoru, realno, počinjao i završavao sav medijski interes za Gunju. Da njezina sudbina ovisi o hrvatskim prilikama, odavno bi je zapečatili siromaštvo, iseljavanje pa i breme psihološke odsječenosti od ostatka zemlje. No, Gunja je okrenuta i Bosni, točnije distriktu Brčko, odakle tradicionalno crpi dio svoje vitalnosti. Malogranični promet, miješanje, sitni biznisi…

To su ujedno i razlozi tamošnje vjerske i nacionalne sloge koja je preživjela ratove u Hrvatskoj i BiH. Žilavi i tolerantni ljudi, u pjesmi 'graničari stari', grenceri, proljetos su otrpjeli udarac koji im je nanijela priroda u suradnji s ljudskim nemarom. Ništa čudno. Zapušteni nasip koji je pukao pod bujicom dobro ilustrira odnos matice prema svojoj udaljenoj krajini. Ostalo znamo jer je uslijed nesreće Gunja dospjela na naslovne stranice, a uz nju Hrvati su postupno upoznavali i Podgajce, Soljane, Đuriće i Račinovce. Humanitarni ventil došao je do ruba eksplozije. U jednom trenutku činilo se da je za prodor u udarne informativne medije dovoljno otvoriti facebook profil sa zahtjevom za donacije Gunji. Ali, unatoč tonama pomoći, nedavni izvještaji pokazuju da dobar dio tamošnjeg stanovništva i dalje živi u slabo grijanim kontejnerima.

'Otkrivanje' Gunje u eri katastrofe na simboličan način pokazuje koliko je Slavonija (s izuzetkom Vukovara) izvan fokusa zemlje. Naročito je zapušten istok; demograf Dražen Živić upravo je objelodanio brojke o iseljavanju cijelih obitelji iz Vukovara, Vinkovaca, Županje pa i Gunje. Odlaze, kaže, naprečac i bez ikakvih jamstava za posao u inozemstvu, ali i bez želje za povratkom, samo što su cifre, u odnosu na one koje komentira Živić, neusporedivo veće. Već niz godina susrećem mlade Slavonce kako konobare po Istri i Dalmaciji. Čujem ih kako otežu vokale, prepoznajem jezik s pokojim srbizmom i turcizmom od kojih toliko zazire ostatak zemlje. Oni su sada glavna radna snaga u sezoni, a u matične gradove, od kojih više ništa ne očekuju, dolaze samo prezimiti. Teško je prihvatiti da je u samo deset-petnaest godina nekoć razvijena pokrajina, središte bivše države, zahvatio sindrom 'puste zemlje'. U takvim uvjetima, na samom terenu, lako padaju zasade modernizma iz sedamdesetih i osamdesetih. Jačaju snage tradicionalizma, bježi se u folklornu prošlost, a identitet se bagatelizira u stilu debeljuškastog seljaka koji se opija tamburom i šljivovicom, a umjesto čipsa gricka čvarke. Samosvijest rapidno tone. Eto, prije par godina zašao sam u vinkovački hotel Slavonija: ugodan, dostojanstven, ali prazan. U potrazi za osobljem lutao sam sablasnim foajeima, kafićima, recepcijom. Nigdje čovjeka. Tek u sali za ručanje jedan je konobar gurao kolica. Reda radi, upitah ga kako im ide. Živimo od povremenih ekskurzija, reče. Posjetitelji obilaze Vukovar, Baranju i tako to. Pitam ga, jel se zadržavaju u Vinkovcima? Pogledao me kao da sam lud i rekao: - Pa šta ovdje imaju vidjeti?

U nedavno objavljenom kritičkom osvrtu na jednu predstavu autor zamjera glumici što 'raspjevava kratke vokale kao da je u zavičajnom kafiću'. Ako tako nastavi, piše, moći će igrati samo snaše. Iako iz dana u dan po medijima svjedočimo krivim izgovorima riječi, odnosno, kraćenjima dugih vokala, to je u redu jer dolazi s razvijenog sjeverozapada, baš kao što su talijanizmi i germanizmi 'simpatičniji' od turcizama. Nisam revni sljedbenik političke korektnosti, ali ta kategorija ne podrazumijeva samo gay skupine i nacionalne manjine - ima nešto i u toleranciji na jezik kao dio nečijeg identiteta, bez obzira na to koliko taj jezik ili izgovor trenutačno loše na stoje na top listi socijalno poželjnih idioma (i naglasaka).

Ali, kada obitelji gotovo u panici napuštaju gradove, kada su glavne vijesti otvaranje nove pučke kuhinje, kada plivate u vodi do stropa, preostaje malo energije za nadgradnju. Intelektualna elita je sve slabija; jedan dio se sklonio u cinizam, a drugi dio izučava tradiciju. Povijest, muzeji, arheologija, folklor, Ivan i Josip Kozarac – sve je to u redu, ali gdje su kritički uvidi u suvremenu stvarnost? I hoće li ostati netko da ju opiše?