Odlukom pape Benedikta XVI. i tijekom održavanja Svjetskog dana mladih u Madridu, Katolička crkva je odlučila 'ponuditi' griješnicama i griješnicima da se opet vrate u zajedništvo Crkve, naročito svim ženama koje priznaju grijeh pobačaja, a koji se dosad kažnjavao izopćenjem iz katoličke zajednice.

Da, taj se grijeh kažnjava ekskomunikacijom iz Katoličke crkve, no manji dio svećenika može ga i oprostiti iako ga Katolička crkva smatra ubojstvom. 'Premda samo određeni svećenici imaju ovakve ovlasti, mjesna crkva u Madridu odlučila je dati ovo pravo svim svećenicima koji će ispovijedati vjernike tijekom ovog događaja', rekao je Papin glasnogovornik, otac Federico Lombardi

U vrijeme kada Katolička crkva u Europi proživljava teške trenutke, Lombardi je opovrgnuo da je taj dogovor o oprostu pobačaja samo sredstvo da se ljude privuče natrag u Crkvu koju napušta sve više ljudi u Europi. 'Budući da jako mnogo mladih sudjeluje u ovom događaju, možda među njima postoje i oni koji su imali problema ovakve vrste i svakako mislimo da ima smisla doprijeti do njih', rekao je Lombardi. Pobačaj je osjetljivo pitanje u Španjolskoj, ali na osnovi 112.000 legalnih pobačaja obavljenih 2009. jasno je da su mnoge Španjolke spremne to učiniti. Novi zakon stupio je na snagu prošle godine, a po njemu se pobačaj smije napraviti do 14. tjedna trudnoće.

No kako bi potakli mlade na pokajanje, crkvene su vlasti izvele desant sa stiliziranim ispovijedaonicama bijele boje u središtu grada, u parku Retiro. Mene su te ispovijedaonice još jednom podsjetile na one druge grijehe koje valja ispovijediti, one za koje je blaženi Ivan Pavao II. na Veliki petak jubilejske 2000. godine u bazilici Svetoga Petra simbolično od svijeta tražio oproštenje, ali i za one koje Benedikt XVI, kako vidimo ovih dana u Madridu, ne želi ni čuti.

Počnimo od jednog ne tako malog detalja. Sama papina profila. On, po definiciji, nasljeđuje Petra, siromašnog ribara iz Galileje, biskupa Rima koji je u svom gradu mučen i razapet poput Isusa, njegova učitelja i spasitelja. Ne, uopće nisam ciničan: Petar nije uživao državne časti niti su mu se političari, biskupi i drugi klanjali i ljubili mu prsten, niti se zbog njega pucalo iz topova, niti je imao posebnu vojsku, niti ga se vozilo u posebno čuvanom i opremljenom vozilu. Dapače, pokopan je na običnom groblju. Vatikan je sagrađen puno kasnije i, to hoću reći, nad njim su stalno tmine grijeha Petrovih nasljednika, pa i ovoga, našega suvremenika.

Ja ne znam što će ispovijediti mladi u Madridu i drago mi je ako što veći broj njih zadobije mir duše, na bilo koji način, ako ih ovo masovno okupljanje razvedri, ohrabri, ojača i ojunači. Imao sam takva iskustva 1987. u Buenos Airesu i 1993. u Denveru, i mislim da razumijem ushit i radost mladih koji su se okupili u Madridu. Ali mogu pretpostaviti što će mnogi ponavljati u ispovijedaonicama s obzirom na opsesiju koja se stvara kod mladih katolika kada je riječ o seksu, svakako više nego što bi trebali biti zainteresirani da ne griješe protiv vrijednosti kao što su sloboda, solidarnost ili pravda.

Nešto ipak znam oko toga, jer sam imao iskustva to pratiti izbliza i jer poznajem povijest i sadašnjost Katoličke crkve (i ne samo njenu), što bi to mogli ispovijediti Papa i njegovi vatikanski podanici, svugdje počašćeni kao kraljevi i obasipani milijunima eura od strane onih koji, uglavnom, jedva da spajaju kraj s krajem.

Otkud da počnem? Od samoga Vatikana, naravno! Ta sičušna država u srcu Rima i Italije poklon je Mussolinija Papi u zamjenu za katoličke glasove fašizmu te to smatram jednom od većih anomalija spram onog kojeg Papa kaže da predstavlja na zemlji, a koji nije imao mjesto gdje bi oslonio glavu, koji je odbio biti proglašen ovozemaljskim kraljem i koji je umro užasnom smrću na križu. Titula šefa države koja se daje Papi jedan je od najvećih grijeha protiv samih Evanđelja, dakle i prema Isusu Kristu. A ima ih više. Što ćemo, dakle, s njima: treba li ih ispovijediti?

Što ćemo s opskurnim vatikanskim financijama, s vezama vatikanske banke s mafijom, s monsinjorima koji su predmet policijskih i sudskih istraga?

Što ćemo sa zataškavanjem pedofilskih slučajeva i samih pedofila, što se pak i nastavlja, kako svjedoči uzavrela politička situacija u Irskoj gdje je premijer kazao da odnosi države i Crkve više nikada ne smiju biti isti jer su sadašnji skandalozni i apsolutno neprihvatljivi, budući da vatikanski lobiji i dalje viktimiziraju sirote i premlade žrtve seksualnih zlostavljanja? Jer, nemojmo se zavaravati, pedofilija je toliko velik i težak grijeh da je inače mirotvoran Isus iz Nazareta za to tražio čak smrtnu kaznu: 'Ako tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora. Jao svijetu zbog sablazni!' (Mt 18, 6-7).

Što ćemo s nemogućnosti žena da dođu do oltara, što predstavlja najkonkretniji oblik ženske diskriminacije u svijetu demokracija i sam grijeh protiv Krista koji se okružio ženama tijekom svojega apostolskog života, najprije se kao uskrsli pojavio ženi te im dao poruku koju su u prvim stoljećima prenosile i kao članice klera i episkopata?

A gdje, pak, smijestiti grijeh Vatikana protiv muškaraca klerika kojih prisiljava na celibat iako su apostoli i vjerojatno i sam Isus bili u brakovima, ako su to bili i pape i biskupi i svećenici od kojih se u Evanđeljima samo traži da dadnu dobar primjer i da se zadovolje sa samo jednom suprugom u isto vrijeme?

I kada smo već kod seksualnog života, strašan je grijeh osuditi bilo koji oblik seksualnosti koji ne bi bio isključivo vođen motivima prokreacije jer Isus sigurno nije govorio o grijesima protiv seksualnosti.

Jeste, međutim, ne samo govorio, već i vikao protiv onih koji obespravljuju i ugnjetavaju siromahe, protiv hipokrizije svećenika koji jedno propovijedaju a drugo čine, naročito kada se svrstavaju uz diktatore i tiranine, nedemokrate i makrolopove.

Jeste, za mnogo se toga Vatikan i njegovi ljudi moraju ispovijediti. Ali ne zato što im prijeti pakao. Već zato što im izmiče nebo. Jer, ili postoji Bog ili postoji pakao, zajedno ne mogu postojati. Ni jedan otac ne može biti toliko brutalan, a ostati ocem, ako svome sinu dodijeli tako strašnu i konačnu kaznu. Postojanje pakla bio bi najveći dokaz da Bog ne postoji. Bog je dobro. Bog je ljubav. Bog je ultimativni zagrljaj!

No najveći grijeh Vatikana, te Crkve koja nikako da se oslobodi želje da ima moć i da podjarmljuje ljude, jest strah da ljudi, ti isti kojima se obraća, tjerajući ih u komplekse i u te stilizirane propovijedaonice, budu odista sretni. Od toga grijeha, od straha da ljudi iskreno budu slobodni, ne bi se u Vatikanu trebali samo ispovijediti već i zatražiti oprost cijeloga čovječanstva.