Ne znam jeste li kojim slučajem primjetili, ali mlađahnog kanadskog superstara ne slušaju samo latinoamerički narko-bosovi – voli ga, naime, i ponešto maloljetnih djevojaka.

I kako ga samo vole! Kad se proljetos slikao s Kim Kardashian te u šali napisao da mu je cura, Kim je od Justinovih obožavateljica dobivala prijetnje smrću. Ista stvar se dogodila i Seleni Gomez nakon što je viđena s malim u javnosti nekoliko mjeseci kasnije (par oglednih primjera: 'If you are the Girlfriend of Justin I will Kill you I HATE YOU!!!', ‘'Roses are red, violets are blue, @selenagomez if you'll break @justinbieber's heart I'm gonna kill you').

A da bi navukao na sebe gnjev Bieberove armije, ne moraš čak ni biti predmetom tračerskih naklapanja – u što se imala prilike uvjeriti Esperanza Spalding, džezerica koja je umjesto njega dobila Grammyja za najboljeg novog izvođača, a u paketu s tim i sad već standardne prijetnje smrću te preuređenu stranicu na wikipediji (gdje joj je, između ostalog, prišiven nadimak ‘Quesadilla’ - ah, ti fanovi Justina Biebera i njihov otkačeni rasistički humor!).

Ne pamtim da je ijedna teen-pop senzacija ikada imala toliko krvožedno posesivne fanove (koji su, da budemo fer, tek jedna mala ekstremistička manjina u moru razumnih i normalnih obožavateljica J-Biebsa)… No to ne mora ništa značiti, sasvim je moguće da je takvih fanova bilo oduvijek, samo što nisu imali tehnološke prilike za realizaciju svoju potencijala: puno je lakše i praktičnije, uostalom, odtweetati prijetnju smrću negoli je slati poštom (‘Mama, mama, napisala sam pismo o Justinu Bieberu i treba mi koverta i marka da ga pošaljem!’ ‘Imaš koverti u ladici, srce, za marku ćeš morati sama na poštu.’ ‘Ali mama, meni se ne da ići u poštu, oćeš li ti ići, pliz, pliz, pliiiiiiz?’ ‘Neće mama, dušo, mama ima posla.’ ‘Ajde mama, mooooooooolim te, ti si najbolja mama na svijetu.’ ‘Kad ti lijepo kažem, zauzeta sam, nemam vremena, kraj priče.’ ‘Ali, mamice…’ ‘Nemoj ti meni ali mamice!’ ‘Mama, mama, molim te, ajde, mama, pliz, mama, mama, maaaaaama…’ ‘P**KU MATERINU PA KOLIKO TI PUTA MORAM PONOVITI, NE IDEM NA POŠTU I TOČKA, IDI SAMA, ŠTA TU MENE ZAJ**AVAŠ!!! J**O TE DŽASTIN BIBER DA TE J**O.’ *pregnantna tišina* ‘Okej, mama, okej, juv mejd jor point’).

Svejedno, netko bi mogao pogledati tu ekstremističku manjinu i zapitati se – pa jesu li te curice normalne? Koliko moraš biti zaostao u razvoju ili mentalno poremećen da ne znaš razlikovati stvarnost od mašte, do te mjere da vjeruješ kako biste ti i Justin mogli jednom završiti skupa i da svaka cura koja se ispriječi između vas zaslužuje smrt?

Pa, ja mislim da takvo stanje uma ne mora uopće imati nikakve veze s zaostatkom u razvoju ili mentalnom poremećenošću, i odvojio bih trenutak da to potkrijepim primjerom iz… vlastitog djetinjstva.

Moj profesor povijesti u osnovnoj bio je Jehovin svjedok; djeca su mu imala imena tipa Jonatan i Jošua, nisu smjela gledati televiziju niti išta slično, dok je nas ostalu djecu na satovima ‘povijesti’ plašio pričama o nadolazećem armagedonu kojim će rezultirati treći svjetski rat između Amera i Rusa. Čovjek je usto vodio i školsku ‘astronomsku’ sekciju, i na prvom okupljanju nam je iznio radni plan: prvo ćemo sklepati raketu s kojom ćemo otići na Mjesec, onda ćemo se početi pripremati za let na Mars, pa zatim na Veneru…

E sad, nisam bio retard (čitatelji: ‘Samo se ti tješi… retardu!’), tako da jedan dio mene definitivno jest bio svjestan kako su to besmislice. Ali, istovremeno - onaj drugi, dječački dio mene, nikako nije mogao oteti se misli: ‘IDEMO NA MJESEC, IDEMO NA MJESEC, JUPI JUPI JUPIIIIII!’ A sporazumni, kompromisni zaključak ta dva dijela mene je bio - da vjerojatno ipak nećemo ići na mjesec, oke, no opet, čuj, obećao nam je to čovjek od nekog autoriteta, pa ako i nećemo nužno na Mjesec, valjda će biti bar nešto od svega toga, barem da se malo, mrvicu vinemo u atmosferu, ako ništa. Tko zna, svašta je moguće!

I mislim da nekako slično rezoniraju i cur(ic)e koje danas posesivno obožavaju Justina Biebera!

Na što bi opet netko mogao primjetiti kako tu postoji jedna mala razlika: njihove maštarije su urodile sociopatskim ispadima, a one moje tek običnim razočaranjem u ražanački ogranak NASA-e. Bi li te curice stvarno i mogle izrasti u sociopate?

A ono, tko zna. Kao i svatko, imao sam kao mali i vršnjake koji su zbog nedostatka ljubavi i pažnje zagorčavali život kome god stignu – da bi s vremenom, po putu, stekli ipak nešto ljubavi i pažnje, te izrasli u dobroćudne, funkcionalne članove društva. Nije se to dogodilo sa svima, naravno… ali s mnogima jest! Tako da ima još nade za te agresivne klinke, a u ovom trenutku u njihovim životima ionako ima puno, puno gorih načina za izbacivanje negativnih osjećaja od prijetnji celebovima koje nikada neće sresti.

P.S. Što se muzike tiče: Justinove glasnice su još u razvoju, i zasad mu je boja i tekstura glasa takva da mi često zvuči kao da pjeva o svom psu a ne o nekoj curi… Što je malo problem, jer mu pjesme generalno jesu o curama! No dobrih pjesama ima, i ima ih više za pojasom nego što ih je u istom stadiju karijere imao bilo koji od t(w)een-fenomena koje sam otpratio u svojoj eri (NKOTB, Take That, BSB, ‘N Sync), i cijenim što ne naganja aktualne trendove kao muha bez glave nego je uglavnom vjeran R&B-ju, i to često old-schoolerskog ugođaja! Tko god voli R&B a ne dade šansu barem ‘Never Let You Go’ – papak.