Početkom listopada 2015. objavljen je ‘The Merkel Plan’, prijedlog ESI-ja za rješavanje sirijske izbjegličke krize, u kojemu se zagovaralo postizanje dogovora i bolje suradnje između Europske unije i Turske u izbjegličkoj krizi, što se pet mjeseci kasnije doista i ostvarilo nakon dugih briselskih summita. ESI je zapravo predlagao da direktan dogovor trebaju postići Njemačka i Turska, no to se kroz mukotrpni proces pregovora i na inzistiranje njemačke kancelarke Angele Merkel podignulo na europsku razinu. S druge strane, osnovne ideje dogovora EU-a i Turske su predložene već u ESI-jevom prijedlogu, na kojemu je radila i iskusna analitičarka Alexandra Stiglmayer, svojedobno dopisnica Timea s Balkana u devedesetim godinama te onda i glasnogovornica Ureda visokog predstavnika u BiH od 1998. do 2002. godine.

Stiglmayer je nakon toga radila za Europsku komisiju, a 2006. je počela raditi za ESI-ja, think tank usmjeren na Jugoistočnu Europu i proširenje EU-a, koji je s drugim analitičarima osnovala već 1999. Ovu odlično upućenu poznavateljicu situacije na jugoistoku Europe, ali i u samom središtu Europske unije telefonski smo kontaktirali u njen briselski ured sa željom da čujemo insajdersku analizu postignutog dogovora EU-a i Turske o izbjeglicama te saznamo koje potencijalne prepreke stoje na putu njegove realizacije.

Prvo nas je zanimalo zašto je ključan bio dogovor s Turskom, kako je ESI prepoznao još prije pola godina. ‘Kada je riječ o morskim granicama, jasno je da se iz tehničkih razloga ne mogu na njima napraviti zidovi. Europska unija je uostalom i prije ovoga imala dogovore sa susjednim državama na Mediteranu u vezi izbjeglica. Italija je imala deal s Libijom, dok je još na vlasti bio Gadafi, koji nije baš bio dobar deal jer je on sve te izbjeglice jednostavno zatvorio u zatvor. Libija nije bila ni potpisnica UN-ove Konvencije o izbjeglicama. Španjolska je pak imala dogovor s Marokom i Senegalom. Logično je da se EU dogovori s Turskom da osigura svoju jugoistočnu morsku granicu’, objašnjava Stiglmayer koja ističe da se prijedlog ESI-ja odnosio na Njemačku i Tursku ‘jer su smatrali da će jako puno vremena trebati ako se otvori savjetovanje s ostalih 27 članica EU-a. No gospođa Merkel inzistirala je na europskom rješenju, to joj je bilo jako važno, pa je sve onda toliko trajalo’.

Iako je u međuvremenu postignut sporazum EU-a i Turske, ostaje otvoreno hoće li doista sve članice Unije sudjelovati u svim elementima njegove provedbe. Primjerice, neke su države - poput Mađarske, Slovačke i Poljske - odavno najavile da neće primati izbjeglice. Može li to ugroziti sporazum, pitamo Stiglmayer koja odgovara: ‘Mislim da se na Mađarsku, Slovačku ili Poljsku ne može računati, ali oni nisu toliko važni. Kada Europska unija bude iz Grčke vraćala izbjeglice u Tursku te bude iz Turske preuzimala izbjeglice, postoji dovoljno kapaciteta za njihov smještaj. One bi ionako trebale primiti samo nekoliko tisuća ljudi, to znači da njihovo nesudjelovanje neće biti presudno.’

Stiglmayer ističe da se Grčka sada nalazi u teškoj situaciji: ‘Mnogo je veći problem ono što se sada događa u Grčkoj, koja nema dovoljno ljudi za registriranje i brigu o izbjeglicama te odlučivanju o njihovim zahtjevima za azil ako ih podnesu. Tamo je po Europskoj komisiji potrebno najmanje četiri tisuće ljudi koji će se baviti time, a Grčka ima jednu petinu službenika potrebnih za to. Potrebni su prevoditelji, policajci, stručnjaci za pitanja azila i slično. U Grčku treba poslati sve te ljude, no već i u nekim drugim europskim državama nedostaje kadar za odrađivanje poslova u vezi izbjeglica i pitanje je koliko ce ljudi one moći poslati. Dodatni je problem što su grčki službenici jako loše plaćeni. Važno je da ljudi koji rade na svemu tome u Grčkoj dobivaju iste plaće. Bilo bi loše za radni moral da u Grčku pošaljete ljude iz Njemačke koji bi za puno veću plaću radili isto što i grčki službenici. Zato predlažemo da svi oni dobiju privremene ugovore s jednakom plaćom.’

U ESI-ju su svjesni toga da uspjeh dogovora EU-a i Turske oko sirijskih izbjeglica nije zagarantiran. Stiglmayer ne može predvidjeti hoće li se sve uspješno realizirati, te upozorava na još jedan značajan detalj: 'Europska komisija je imenovala kao koordinatora jednog svog generalnog direktora, javnog službenika. Smatram da bilo poželjno da EU imenuje poznatu i jaku političku ličnost, npr. nekog bivšeg premijera koji bi koordinirao provođenje dogovora oko izbjeglica, nekoga tko u svakom trenutku može nazvati Angelu Merkel i svakog drugog u Europi.'

Kritičari sporazuma s Turskom ističu autoritarnost vladavine tamošnjeg predsjednika Recepa Tayipa Erdogana, čije vlasti u zatvorima drže brojne novinare pod apsurdnim optužbama za terorizam ili vrijeđanje predsjednika. Pitamo Stiglmayer kako odgovara na te prigovore, a ona kaže: ‘Turska ima velike probleme što se tiče ljudskih prava, slobode medija i izražavanja, te prava Kurda. Istovremeno, Turska je partner u NATO-u, s EU ima carinsku uniju te je i službeno u procesu pristupnih pregovora, koji doduše jest na mrtvoj točki. No ako možemo imati carinsku uniju s Turskom, možemo i sporazum o izbjeglicama koji bi EU-u omogućio i veći utjecaj u Turskoj. Primjerice, za viznu liberalizaciju Turska mora ispuniti 72 zahtjeva Europske unije, a jedan od njih se tiče ljudskih prava. EU tu mora razmisliti što će napraviti, jer Turska sigurno neće u roku od dva mjeseca osloboditi sve novinare iz zatvora i prestati se sukobljavati s Kurdima. Moj je prijedlog taj da se Turskoj odobri ukidanje viza jer je to obećano i Turskoj izuzetno važno te da se radi monitoring ispunjavanja zahtjeva, pa da se na početku 2018. opet vidi kako napreduje proces ispunjavanja obaveza.’

Na balkanskoj ruti izbjeglica od jeseni prošle godine nalazila se i Hrvatska, kojom je u međuvremenu prošlo više od pola milijuna izbjeglica. Zapadnobalkanska ruta de facto je zatvorena odlukom austrijske diplomacije koju su u skladu s predviđenim domino-efektom zatvaranja granica podržale i Slovenija, Hrvatska, Srbija i Makedonija. Zato nas je zanimalo kako Alexandra Stiglmayer vidi ponašanje Hrvatske u izbjegličkoj krizi.

‘Na početku je bilo tenzija između Hrvatske i Srbije u suradnji oko izbjegličkog vala, no to se brzo sredilo i suradnja je postala jako dobra. Nisam nikad vidjela opasnost od rata na Balkanu, jako me je čudilo kad je kancelarka Merkel spomenula tu mogućnost. Uvjerena sam da bi se i Bosna i Hercegovina, koja je mnogo slabija država, snašla da je izbjeglička ruta skrenula prema njoj’, objašnjava Stiglmayer koja je u dokumentu ‘The Merkel Plan’ upozoravala i na to da stihijski dolazak izbjeglica u EU potiče podršku ekstremnim političkim snagama i islamofobnim stavovima. Znači li to da će rješavanje izbjegličke krize imati i pozitivan utjecaj na europsku političku scenu?

‘Ako se izbjeglička kriza stavi pod kontrolu i ljudi vide da se njihove vlade uspješno nose sa situacijom, onda bi se trebale smiriti strasti u Europi. U EU je u kratkom vremenu došlo mnogo ljudi, a to je mnoge zabarinulo, ljude koji nisu nužno rasisti ili islamofobi. Poseban su problem i teroristički napadi ISIL-a u Europi, poput onog u Parizu i sada u Bruxellesu, zbog kojih se stvara negativna atmosfera prema svim muslimanima. Moji prijatelji koji su muslimani više su mi puta pričali da ih neki ljudi počinju čudno gledati', odgovara analitičarka i napominje da sporazum EU-a i Turske ne sređuje cijelu izbjegličku krizu: ‘U 2014. glavna je ruta ulaska u EU bila ona od Libije do Italije. Čini mi se da je tako stiglo 170 tisuća izbjeglica. I za nju se treba naći rješenje. Prvo i najvažnije je raspodijeliti izbjeglice što više diljem EU-a. Jasno je da Europa ne može primiti 11 milijuna Sirijaca koji su protjerani u ratu, no zato mora raditi na rješavanju tog konflikta i popravljanje njihove situacije u Turskoj, Libanonu i Jordanu. Ali mora i sama primati izbjeglice - mislim da se od Europske unije, koja ima 500 milijuna stanovnika, može očekivati da dok traje rat u Siriji primi godišnje oko pola milijuna izbjeglica. Što se tiče Libije, ona trenutačno nema funkcionalnu vladu, ali kada se ona posloži, onda se mora govoriti o tome što Libija može napraviti za izbjeglice, kako EU može pomoći u tome i kako se može spriječiti izbjeglice u tome da dolaze opasnim i neleganim putem mora u EU.’

Zanimalo nas je i kada će se znati funkcionira li dogovor EU-a i Turske, postoje li konkretni vremenski rokovi unutar kojih ćemo znati je li sporazum uspješno proveden? ‘Ako s grčkih otoka ljudi u brzom roku - od jedan do četiri tjedna - budu vraćeni u Tursku, onda će ta ruta ubrzo presušiti. Izbjeglice će vidjeti da nema smisla ići u Grčku jer će odmah biti vraćeni u Tursku. Onda slijedi druga faza plana, a to je da europske države prime izbjeglice iz Sirije koji su registrirani u Turskoj, i to u značajnim brojevima. Sljedeći je ključan moment taj da Turska krajem šestog mjeseca dobije liberalizaciju viznog režima, što je Turskoj najvažnije. Dakle, u srpnju ili kolovozu ove godine možemo znati funkcionira li doista ovaj plan', kaže Stiglmayer.

Kako je ESI još u rujnu i listopadu prošle godine predložio plan za rješenje izbjegličke krize, koji je nakon pola godina pretvoren u službenu politiku Europske unije, za kraj razgovora s Alexandrom Stiglmayer nas je zanimalo na čemu ESI sada radi tj. što će predlagati kao buduću europsku politiku. Alexandra Stiglmayer kaže da sada posao ovisi o tome što se odvija na terenu pa će pratiti kako se dogovor EU-a i Turske implementira te će iznijeti prijedloge kako popraviti stvari.

Postoji li plan B ako ovaj dogovor ne bude donio željene rezultate? ‘Mi stvarno želimo da se plan A ostvari – to znači da promatramo kako se implementira i predlažemo mehanizme za bolju sprovedbu, jer su već sada problemi očigledni što se tiče grčkih kapaciteta, osoblja za implementaciju i koordinaciju procesa. Ne radimo na planu B nego na provedbi plana A', zaključuje Stiglmayer.