Zahvaljujući internetu i Youtubeu, svi u Hrvatskoj dobro su upoznati s notornim Vučićevim govorom iz okupirane Gline 1995. godine, kada je grmio da tamo nikad više neće doći ustaška vlast i da Banija nikad neće biti Hrvatska.

No kako se Vučić od Šešeljeva potrčka popeo na sam vrh srpske političke piramide?

Vučić je rođen u Beogradu 1970. godine, a Pravni fakultet je u istom gradu završio 1994. godine. Šešeljevoj Srpskoj radikalnoj stranci (SRS) pristupio je ratne 1993. godine, kada su već naveliko paravojne postrojbe te stranke pljačkale i ubijale po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Iste godine, dakle već s 23 godine, postao je zastupnik u srpskoj Skupštini i glavni tajnik SRS-a. Godinama potom s Tomislavom Nikolićem i Šešeljom činio je udarni trojac te ekstremističke stranke. Na dužnosti glavnog tajnika ostao je do 2008. godine, kada je s Nikolićem izdao Šešelja, koji se u to vrijeme nalazio Haagu, u kojem mu se sudilo za ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini, a koji je i dalje upravljao SRS-om, osnovavši Srpsku naprednu stranku.

Iz tog vremena ostala je poznata prijetnja izrečena za govornicom u Skupštini Srbije 20. srpnja 1995. godine, kada je, samo devet dana poslije genocida u Srebrenici, Vučić poručio međunarodnoj zajednici - koja je bombardiranjem srpskih položaja u Bosni i Hercegovini odlučila stati na kraj krvavom piru što su ga provodile snage bosanskih Srba u toj zemlji - da će za jednog Srbina ubiti stotinu Muslimana.

>>> Ovo je priča o 'malom Slobi' koji mjeri količinu fašizacije u Hrvatskoj

Vučić je poznat i kao zloglasni ministar informiranja iz 1998. godine, u vrijeme kada je Srbijom vladao 'balkanski krvnik' Slobodan Milošević, a koji je tada bio sklopio pakt sa Šešeljom. Istu kombinaciju Vučić je primijenio 20-ak godina kasnije, samo što su njegovi radikali pod brendom Srpske napredne stranke danas moćniji od 'junior partnera', socijalista Ivice Dačića.

Pod Vučićevim ravnanjem ministarstvom informiranja 1998. godine donesen je najrestriktivniji zakon o medijima u povijesti Srbije. To vrijeme obilježio je progon novinara i svake kritičke riječi protiv vlasti. Negdje u to vrijeme, tijekom NATO-va bombardiranja Srbije 1999. godine, ubijen je i glavni urednik i vlasnik Nedjeljnog Telegrafa Slavko Ćuruvija, čije su novine bile iznimno kritički nastrojene prema vlasti. U tom kontekstu zanimljivo je podsjetiti da je Vučić svojedobno priznao da se u životu samo tri puta napio: kad je Zvezda postala prvak Europe, kad je ubijen Slavko Ćuruvija i kad je ubijen Zoran Đinđić.

Kad smo već spomenuli Zvezdu, kažimo i da je Vučić velik ljubitelj sporta i navijač Crvene zvezde, kojoj izdašno financijski pomaže otkada je preuzeo apsolutnu vlast u Srbiji. Svojedobno se hvalio time da je sudjelovao u neredima na maksimirskom stadionu uoči nikad odigrane utakmice između Dinama i Zvezde 1990. godine, koju Bad Blue Boysi smatraju početkom Domovinskog rata.

>>> 'Da me Boban napao drugi put, izvadio bih pištolj i pucao'

'Gledajte, uvijek smo mi bili spremni na tuču u Zagrebu, ali ovo je bilo nešto drugačije', ispričao je jednom prilikom Vučić dojmove o tom događaju.

Vrijeme u oporbi u početku je provodio boreći se za zaštitu lika i djela Vojislava Šešelja koji se suočio s haškom optužnicom, a ostalo je zabilježeno i da je za mentorom Šešeljom pustio suzu kada je ovaj odlazio u Haag. Nakon odlaska šefa malo se opustio pa je bio u žiriju 'Zvezda Granda', popularne zabavne emisije narodnjačke glazbe i srpske verzije 'Plesa sa zvijezdama'.

S vremenskim odmakom može se zaključiti da je već tada radio na peglanju i europeizaciji imidža te pripremi za preuzimanje vlasti. Sliku modernog i proeuropskog političara Vučić stvara od proboja na vlast njegove stranke 2012. godine. No ta priča za sada najbolje prolazi u Bruxellesu, dok ga u Srbiji optužuju za autoritarno vladanje i gušenje svake kritičke misli.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, državama koje su jako dobro upoznate s njegovom političkom biografijom, također ne vjeruju u proeuropski smjer preobučenog radikala jer, unatoč navodno umjerenoj retorici, uporno niječe srpske ratne zločine. 

Od dolaska na vlast 2012. godine pokazao je neobičnu ljubav prema raspisivanju prijevremenih izbora. Srbija je tako u pet godina tri puta izlazila na parlamentarne izbore, a u javnosti kola priča da bi to mogli učiniti i četvrti put u šest godina. Spretno je nagovorio Nikolića da se povuče i prepusti mu mjesto šefa države, omogućivši mu kontrolu nad svim polugama vlasti.

Vučić je političar koji ni najgore tragedije ne preže iskoristiti za svoju samopromociju. Tako je tijekom posjeta Srebrenici 2015. godine pokušao od sebe stvoriti žrtvu gradeći priču o pokušaju atentata nakon manjeg incidenta, dok je nedavno ubojstvo srpskog političara s Kosova Olivera Ivanovića iskoristio za obračun s medijima i oporbom.

Kako bilo, Srbija danas ima jednog čovjeka koji obnaša i funkciju predsjednika države i predsjednika stranke te praktički i premijera preko Ane Brnabić koja je zapravo njegova marioneta na toj poziciji, tako da za bilo kakve razgovore i dogovore s tom zemljom nema drugog sugovornika od Aleksandra Vučića, bez obzira na prošlost i biografiju.