'Kraj. Ne onaj filmski, frajerski, kraj o kakvom sanjaš ili o njemu maštaš. Kraj bez gola u zadnjoj sekundi, bez podignutog trofeja, bez slavlja. Običan, jadni kraj, prouzrokovan drugom teškom ozljedom u posljednje dvije godine. I što sad? Kako nastaviti život kad od svoje 10. godine ganjam loptu i to je jedino što znam raditi, jedino što sam ikad predano i radio?' zapitao se u svojem oproštajnom pismu za početak nogometnog umirovljenja Aljoša Vojnović, popularni Aljo, i dotaknuo mnoga navijačka srca.

'Riječi su samo tekle. Bez problema. To mi je bila velika zadovoljština, to da se na lijep način oprostim od nogometa koji mi je puno značio u karijeri', priznaje u razgovoru za tportal Osječanin Aljo.

Pitamo ga što će sada.

Kratko uzvraća: 'Sada je najteža odluka na meni. Na raskrižju sam.'

Sa svakom izgovorenom rečenicom razbija predrasude. Govori kako će si možda ispuniti dugogodišnju želju pa opet krenuti na fakultet. Upisati engleski jezik i povijest.

Fakultetski planovi i osječka adresa

'To me privlačilo. Zanimalo. Dobro govorim engleski. Nije ni čudno, puno sam igrao vani. I sada ga koristim na danskom sveučilištu UCM, na kojem pohađam 3,5-godišnji online studij za profesionalne sportaše. Završio sam već dvije i pol godine i zasad mi ide dobro. Jako je zanimljivo, drukčije od našeg koncepta. Kad ga završim, postat ću stručnjak za sportski i event menedžment', govori nam.

Nipošto ne odbacuje mogućnost da upiše i Filozofski fakultet, ali će prije toga dobro odvagati.

'To je dug period. Treba to odguliti. Ne znam koliko je to realno uz obitelj i brigu o dvoje male djece', glasno razmišlja o opcijama.

Na stolu trenutno nema konkretnih ponuda.

'Trenerski posao me i ne zanima toliko. Tržište je premalo za sve nas profesionalne igrače koji smo završili karijeru. Ako misliš graditi trenersku karijeru izvan Hrvatske, to zahtijeva veliku predanost, usudio bih se reći čak možda i veću nego kada si igrač. Supruga i ja nismo sigurni da bismo išli. Mislim da je to definirano onoga trenutka kada smo kupili stan u Osijeku. Ovdje smo sretni kao obitelj. Supruga Marina profesionalna je fotografkinja, ima svoj studio, uhodan i lijep posao. Djecu je jednostavnije ovdje odgajati. U ovom trenutku najviše cijenimo komociju koju imamo u Osijeku', govori nam Vojnović.

Otkako je prvi put zakotrljao loptu u ulici na Bosutskom, osječkom kvartu u kojem je odrastao, promijenio je dresove čak 13 nogometnih klubova. Živio je u hladnoj Norveškoj, igrao u Austriji, Iranu, Mađarskoj, bio prvi stranac koji je ponio kapetansku traku u rumunjskom Dinamu iz Bukurešta...

'Cijeli život gledao sam tatu Milenka kako igra nogomet. On mi je bio uzor. S njim sam gledao svjetska prvenstva 1990. i 1994. Jednostavno sam obožavao nogomet. No relativno kasno sam počeo trenirati u NK Osijek, s 10 godina, dok je moja generacija krenula s osam. Bilo je to vrijeme u kojem smo kao klinci učili nogomet igrajući ga pred kućom, u ulici. Ganjali smo loptu od jutra do mraka', prisjeća se djetinjstva.

Odrastao je između obveza, odluka, ograničenja, odricanja. Kad je ušao u prvu ekipu, zbog obveza na terenu sve je više izbivao iz škole. No kaže kako je tada shvatio da je srednja škola jedno od najljepših razdoblja u životu mlade osobe.

'Uvijek sam prvi iz društva morao ići kući'

'Bilo je zahtjevno usklađivati obveze. Uvijek sam prvi morao ići kući u odnosu na svoje vršnjake i društvo. U kontakt s alkoholom prvi put sam došao na maturalcu. Uvijek sam imao neku zadršku, a i postojala su pravila kojih sam se podsvjesno morao pridržavati. Ne možeš živjeti onako kako hoćeš. Vidio sam puno primjera tada talentiranih dječaka koji nisu mogli napredovati jer nisu uspjeli razdvojiti taj dio', svjestan je odricanja.

Dok mu matematika nije bila omiljena, obožavao je sate hrvatskog jezika i redovito je gutao lektire. Zahvalan je učiteljicama Biserki Vajlandić iz osnovne i profesorici Ivani Tolušić Lacković iz srednje škole na tome što su mu usadile ljubav prema pisanoj riječi.

'Hrvatski sam uvijek volio gurati tako da imam peticu, uživao sam u tome. 'Junak našeg doba' Mihaila Jurjeviča Ljermontova i 'Čiča Goriot' Honorea de Balzaca dvije su knjige koje me povezuju s mojom ekipom. Tada sam počeo osvještavati samom sebi to koliko će odricanja zahtijevati nogomet', iskren je.

Kad bi morao opisati u samo jednoj riječi svoju nogometnu karijeru, Aljo bi rekao: 'Šarolika.'

'Nije bila ni laka. Dijete sam NK Osijek. Vrlo brzo dobio sam priliku u seniorskom nogometu. Bio sam jedan od najvećih talenata generacije. Moje godište su igrači poput Luke Modrića, Nikice Jelavića, Hrvoja Ćale... Rano sam otišao van', presijeca nam svoju karijeru popularni Aljo.

Učio je pod trenerskom palicom Nenada Bjelice u Austriji. S Ćirom Blaževićem bio je u Iranu.

'Iran je bila opcija čisto radi financijskog aspekta. Dobio sam jako velik ugovor. Oženio sam se tada, dijete je bilo na putu, htio sam osigurati obitelj. To je bilo teško razdoblje. Sa sportskog aspekta neuspješno, jer sam tamo loše igrao. Nikako se nisam mogao naviknuti i jedva sam čekao vratiti se kući', iskren je Vojnović.

Navijačka srca osvajao je i na domaćim terenima. Igrao je i za Croatiju Sesvete, NK Split te Istru.

Najljepši trenutak karijere

'Vratio sam se kući kad je klub bio u potpunom rasulu. Jedva smo u zadnjem kolu izborili ostanak u ligi. I to je možda najljepši trenutak moje karijere. Doživio sam tada sportsku afirmaciju u vlastitom gradu, pred roditeljima, obitelji, prijateljima, s ljudima, navijačima kluba...', prisjeća se toga trenutka.

Bilo je proljeće 2015. Zadnja utakmica Osijeka za ostanak u ligi.

'Penal u 82. minuti, tada sam dao gol. Nadrealno iskustvo. Pred svojim roditeljima, suprugom, navijačima. U svom gradu. Prilikom slavlja tog gola vidio sam sreću ljudi na tribinama i kako plaču. To je vjerojatno trenutak koji me odredio kao nogometaša. Nakon toga sam zaslužio, usudio bih se reći, poseban status u očima navijača u gradu', emotivan je Aljoša, no u jednom trenutku htio je odustati od nogometa.

Sada je zahvalan svojem kumu koji ga je odgovorio od toga.

U mirovini, u šali će Aljoša, ispunit će si, uvjeren je, još jednu dječačku želju.

'Bio sam veliki navijač Milana. Za njega sam navijao u djetinjstvu. Ako mogu reći da žalim za nekom vrhunskom karijerom i time što je nisam ostvario, onda mi je žao što u karijeri nisam nosio njihov dres. Iskreno, nikada nisam bio na San Siru. Čak me i sramota zbog toga. Mislim da je u mirovini došao red na to', s osmijehom će Aljo.

Kada bi morao izdvojiti nogometaše čiju je igru uživao gledati, kaže nam: 'To je Zinedine Zidane.'

Žao mu je što ga sin nikada neće gledati na stadionu, utakmici, dok je kćeri ispunio taj svoj san.

'Kći je 2017. došla gledati utakmicu Istre i Rudeša. Rekao sam joj kako će tata dati gol za nju. I bilo je tako', zadovoljno će Aljoša, kojega čeka operacija križnih ligamenata, oporavak i novi start. Vrijeme do tada iskoristit će i za povratak gitari, koju je privremeno ostavio zbog nogometa.