Jedno od ključnih pitanja svake političke kampanje u demokratskom svijetu je - gdje i kako nabaviti dovoljno novca za sve što je potrebno. A to danas više nije mali trošak, treba organizirati skupove, plaćati aktiviste, biti prisutan na radiju, televiziji, internetu, posebno društvenim mrežama
Cijela je stvar posebno osjetljiva jer postoje regulatorna tijela koja traže da im se podastru računi kampanje kako bi se ocijenilo jesu li prijavljena primljena sredstva u skladu s onime što je potrošeno ili je negdje ucurilo malo/puno 'crnog' novca za koji se smatra da ne bi trebao biti poznat javnosti. Sasvim je jasno da će kandidat koji odnese pobjedu imati određenu razinu obveze prema svojim donatorima, ali ona je manja i podložna javnoj reviziji ako se njihova imena znaju. Ako se pak ne zna tko je donator, tada je jasno da se nešto radi u mutnom i da taj 'nepoznat netko' svoje interese nastoji ostvariti mimo demokratskog procesa.
Američka predsjednička kampanja je svakako najveći politički događaj na svijetu (u Rusiji se ishod izbora već - i vjerojatno još - dvadeset godina zna unaprijed, u Kini je riječ o dogovornoj predaji vlasti) u kojem se troše ogromne količine novca koje pak rastu ako im se dodaju sve ostale kampanje - one za sve predstavnike u Zastupničkom domu Kongresa i trećinu Senata. Svote su se davno prestale brojati u stotinama milijuna dolara i prešle su na milijarde.
Kopernikanski obrat: PAC-ovi
Prije četiri godine sadašnji je predsjednik Barack Obama izazvao revoluciju sakupivši veliku svotu novca preko društvenih mreža, ali onda je došlo do gotovo kopernikanskog obrata. Naime, američki je Vrhovni sud 2010. godine presudio da korporacije smiju neograničeno donirati političke kampanje. No, korporacije nisu toliko nerazumne da to naprave otvoreno, pa da svi znaju koga podržavaju, već su politički stratezi osmislili potpuno nov način financiranja kampanje, tzv. PAC-s (Political action committee, Odbor za političko djelovanje). Ta su tijela na sebe preuzela prikupljanje novca iz svih mogućih izvora budući da ih, za razliku od stranaka, ne moraju obznanjivati. To se u prvi mah strankama učinilo zgodnim, ali ubrzo se shvatilo da se tako rađa parastranački sustav koji bi se mogao nakon izbora pojaviti kao novi kreator politike - jednostavno se obrate kandidatu s jasnom porukom: mi smo te plaćali, dakle sada moraš uvažavati naše mišljenje i ostvarivati naše interese.
Da takav stav nije daleko od istine, najbolje potvrđuje činjenica da je Karl Rove, strateg obje pobjede bivšeg predsjednika Georgea W. Busha svoju karijeru nastavio kao savjetnik jednog od PAC-ova.
'Centar strateškog univerzuma pomaknuo se od stranaka prema PAC-ovima i to daje nekim od najmudrijih umova u politici, kao što je Karl, novi laboratorij za eksperimentiranje izvan i pokraj političkih skupina', rekao je Mark McKinnon, jedan od bliskih Roveovih suradnika u Bushovoj administraciji za Los Angeles Times.
Koliko je pak riječ o vrlo ozbiljnom procesu, najbolje potvrđuju podaci o sredstvima koja su PAC-ovi sakupili tijekom ove kampanje. Prema informacijama koje prenosi online biznis magazin The Quad, do sada su PAC-ovi na sve kampanje potrošili 675 milijuna dolara (dvostruko više nego prije četiri godine). Samo jedan od njih, Americans for Prosperity (Amerikanci za Prosperitet) planira u ovom krugu izbora potrošiti 180 milijuna dolara. Inače, riječ je o PAC-u koji vode braća Koch, oštri zagovaratelji republikanskih kandidata koji su svojim zaposlenicima suptilno dali do znanja da bi u slučaju Obamine pobjede moglo doći do otpuštanja u tvrtki (a takvih je slučajeva tijekom ove kampanje zabilježeno nekoliko - dovoljno je samo spomenuti poznatu pornoglumicu Jennu Jameson koja je rekla da podržava Mitta Romneyja jer će bogatima biti bolje kad on bude u Bijeloj kući).
Gdje im je kraj?
A kako stoje stvari kod donacija PAC-ovima rječito govori popis koji je objavio Reuters. Restore Our Future (Obnovimo našu budućnost), PAC koji podržava Romneyja sakupio je do kraja rujna 110,5 milijuna dolara. Glavni su donatori (oni koji su pristali da im se objavi ime) vlasnici hedge fondova (ima ih desetak, a svaki je priložio barem po milijun dolara), konzervativni financijeri braćaKoch dali su četiri milijuna, pa zatim Bob Perry, graditelj iz Houstona koja je bio glavni donator skupine koja je u kampanji 2004. godine dovela u pitanje sudjelovanje u Vijetnamskom ratu demokratskog kandidata Johna Kerryja. Perry je donirao 10 milijuna dolara. Muž i žena Miriam i Adelson Sheldon, milijarderi i vlasnici kasina u Las Vegasu, također nisu štedjeli - za republikance su zajedno dali 10 milijuna dolara. Tu su jasno i čelnici tvrtke Bain u kojoj je velik dio svog bogatstva (za koje nije želio podastrijeti porezne potvrde) zaradio Mitt Romney. Šefovi lanca hotela Marriott, Richard i J. W. Jr. pridodali su svaki po milijun dolara (nagradno pitanje: Gdje će odsjedati američke delegacije ako Romney pobijedi na izborima?).
Za Obamu je pak Priorities USA Action (Prioritetna akcija za SAD) sakupio jedva 50 milijuna dolara, a među donatorima nema šefova hedge fondova ni velikih financijera (George Soros se navodno javio tek nakon objave ovih podataka). Novci su pristigli od niza sindikata (radnika u automobilskoj industriji i kontroli zračnog prometa), a zatim su tu Jeff Katzenberg, šef studija DreamWorks Animation koji je dao tri milijuna dolara (nitko nije dao više od te svote). Zatim je tu poznati glumac Morgan Freeman, pa redatelj Steven Spielberg, Bill Maher, komičar, pa Mel Heifetz, trgovac nekretninama i aktivist za prava homoseksualaca. Svi su oni iz džepa izvukli po milijun dolara.
Čini se, dakle, sasvim jasno da su republikanci iskoristili PAC-ove na najbolji mogući način, ali jednako je tako očito da se oni, kako najavljuju i kako se moglo očekivati, ne kane zaustaviti samo na sakupljanju novca. Jedan od čelnika Americans for Prosperity je za LA Times otvoreno rekao kako je njihov cilj 'pobijediti loše momke' i zatim svakog od republikanaca držati pod kontrolom izvršavaju li ono za što su se zalagali u kampanji. Čelnik republikanaca Rens Priebus smatra da se zbog svega toga ne treba zabrinjavati jer su stranke još uvijek stožerno mjesto politike, ali dok je to govorio nije djelovao pretjerano uvjereno. PAC-ovi su tu i čini se da kane ostati, ali ne kao ukras političke scene.
