Posljedice bombastičnog nacrta presude Vrhovnog suda SAD-a, koja bi nakon 50 godina slobodnog pristupa pobačaju mogla dramatično ograničiti to pravo, zvoni diljem Europe, u kojoj konzervativne udruge također snažno rade na dokidanju stečenih prava. S druge strane Atlantika, Europa se često smatra bastionom liberalizma kada je u pitanju lakoća pristupa tom zahvatu. No dok je Europski parlament prošle godine proglasio pristup sigurnom pobačaju ljudskim pravom, u praksi se pristup uvelike razlikuje od države do države
Većina zemalja EU-a dopušta pobačaj u prvom tromjesečju trudnoće. Sjevernoeuropske zemlje su među prvima legalizirale ga i najliberalnije su kada je u pitanju dostupnost tog prava. Švedska je zauzela prvo mjesto u Europskom atlasu o politici pobačaja za 2021. – ljestvici koju su sastavile grupe za prava na pobačaj. Ta ga zemlja dopušta do 18. tjedna trudnoće. Nasuprot tome, u zemljama istočne i južne Europe vode se neke od najžešćih bitaka oko pristupa tom zahvatu, piše Politico.eu.
Poljska je epicentar europske rasprave o pobačaju nakon što je uvela gotovo potpunu zabranu 2020., kada je najviši sud presudio da se trudnoća ne može prekinuti ni zbog fetalnih anomalija. Odluka je kao iznimke ostavila samo silovanje, incest ili situacije u kojima je život žene ugrožen. Zabrana je akutno političko pitanje: sud koji je donio presudu smatra se bliskim vladajućoj vladi Zakona i pravde, a promovirale su je utjecajne katoličke skupine unutar zemlje. No također je naišao na oštro protivljenje unutar Poljske - naglašavajući podjele između konzervativnih ruralnih područja i liberalnijih gradova.
Smrt 30-godišnje žene prošle godine izazvala je valove prosvjeda diljem Poljske, kao i osudu Europskog parlamenta, nakon što je odvjetnik koji zastupa njezinu obitelj rekao da je odluka da se ne obavi pobačaj koji bi joj mogao spasiti život usko povezana s pravilima koja su na snazi u zemlji. Ova istočnoeuropska zemlja primjer je toga koliko su ugroženi uspjesi liberalnih aktivista u prošlosti. Poljska je prvi put legalizirala pobačaj davne 1932. godine, dopuštajući ga iz medicinskih razloga, kao i kada je trudnoća nastala kao posljedica zločina. Tijekom komunističke vladavine zemlja je imala relativno popustljiv stav prema dopuštanju ženama da prekinu trudnoću. Ali ograničenja su se postupno postrožila. Uspon populističke vlade stranke Zakona i pravde doveo je do gušenja ne samo prava na pobačaj, nego i prava LGBTQ+ zajednice. Druge zemlje istočne Europe također pokušavaju pooštriti mu pristup.
U susjednoj Mađarskoj desničarska vlada Viktora Orbana, naprimjer, dodatno financiranje bolnica uvjetovala je time da se u njima ne obavljaju pobačaji. Žene također moraju proći dvije sesije obveznog savjetovanja prije nego što mogu nastaviti s procedurom. A u Slovačkoj su zastupnici vladajuće stranke u više navrata pokušali pooštriti mu pristup, iako su do sada svaki put bili tijesno poraženi. Na jugu Europe, Malta ima najstrože zakone o pobačaju u Europskoj uniji. Ilegalan je pod bilo kojim okolnostima u toj pretežno katoličkoj zemlji. Žene međutim zaobilaze zabranu naručujući tablete za pobačaj putem interneta ili putuju u inozemstvo da bi pobacile. Stav Malte o tome našao se u središtu zanimanja početkom ove godine, kada je Europski parlament za predsjednicu izabrao europarlamentarku desnog centra Robertu Metsolu, ženu koja je bila protiv nekoliko izvješća i rezolucija što pozivaju na pristup sigurnom pobačaju.
Ali čak i u zemljama u kojima je legalan žene se mogu suočiti s neformalnim preprekama u pristupu pobačaju. U Italiji oko 70 posto ginekologa ulaže prigovor savjesti, što im otežava pravovremen pristup sigurnim zahvatima, a Human Rights Watch napominje da su neke morale putovati u inozemstvo kako bi dobile potrebnu njegu. Žene se suočavaju sa sličnim preprekama u Španjolskoj, u kojoj je pobačaj legalan, ali neke moraju putovati stotine kilometara da bi pronašle liječnika koji će to obaviti.
Obavezno vrijeme čekanja između konzultacija o pobačaju i stvarne procedure – nominalno postavljeno kako bi se izbjeglo da žene donose ishitrene ili neinformirane odluke – još je jedna prepreka. Belgija, naprimjer, ima rok čekanja od šest dana, a u Italiji to traje sedam dana. Odbijeni slovački zakon produžio bi obvezno razdoblje čekanja u zemlji s 48 na 96 sati. Postoje i svijetle točke za aktiviste za pravo na pobačaj u Europi. U Irskoj je većina birača na referendumu 2018. podržala ukidanje zabrane pobačaja. Ranije ove godine nizozemski donji dom parlamenta glasao je za nacrt zakona kojim se ukida petodnevno razdoblje čekanja. Prema podacima IPSOS-a, stavovi na sjeveru kontinenta najpovoljniji su prema pravima na pobačaj: u Švedskoj 75 posto ispitanika kaže da je za to da žene imaju pravo na pobačaj kada ga žele, a 64 posto njih u Nizozemskoj smatra isto.
Stvari su se mijenjale i u Njemačkoj, u kojoj je rasprava o pobačaju bila usmjerena na takozvanu zabranu njegova reklamiranja. U Njemačkoj se to često veže uz dio kaznenog zakona kojim se na udaru mogu naći čak i liječnici ako samo objave činjenične podatke o pobačaju na svojim web stranicama. Sada nova njemačka vlada - koju čine socijaldemokrati, Zeleni i liberalni Slobodni demokrati - najavljuje da će izbrisati taj dio zakona. Pobačaj je još uvijek tehnički protuzakonit u Njemačkoj, ali je dopušten pod određenim uvjetima u prvih 12 tjedana trudnoće i nakon što žena dobije savjetovanje.
Pandemija koronavirusa natjerala je zemlje da se suoče s preprekama - i pronađu rješenja - za zaštitu reproduktivnog zdravlja žena. Neke od tih promjena možda ostaju na snazi. U Francuskoj, naprimjer, žene mogu prekinuti ranu trudnoću kod kuće pomoću tableta za pobačaj nakon telemedicinskog savjetovanja. Velika Britanija produžila je pak korištenje tableta za pobačaj kod kuće do 29. kolovoza.