Obojici je američkih časnika bilo sasvim jasno da je riječ o mjestu strašnog masakra. A oni su bili dovedeni u Katinsku šumu, mjesto na kojem su Staljinove postrojbe 1940. godine pobile 22.000 poljskih djelatnih i pričuvnih časnika i tako zapravo desetkovale vojsku zemlje koju su zajedno s nacistima podijelili temeljem sporazuma Ribbentrop - Molotov. Cvijet poljske intelektualne mladosti - pričuvni su časnici bili liječnici, profesori, inženjeri - stradao je u toj šumi ubijen metkom u potiljak. Iskopana je masovna grobnica u koju su pobacani i nije se puno razmišljalo o mogućem otkrivanju zločina: Sovjeti su bili uvjereni da će Poljske nestati i da nikome nikad za to neće morati odgovarati.

Kad se pak počela provlačiti priča o masakru - glavni su izvor bili Poljaci izbjegli u Veliku Britaniju - Sovjeti su odmah za zločin optužili Treći Reich. I ta bi priča relativno dobro funkcionirala da nije bilo Poljaka u Velikoj Britaniji. Oni su precizno iznijeli sve podatke o masakru, a premijer Winston Churchill je o tome izvijestio američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta. No potonji u to nije bio siguran i američka je politika sve do 1990. godine i priznanja Mihaila Gorbačova da su sovjetske snage sigurnosti odgovorne za pokolj u Katinu izbjegavala izravno optužiti Staljina. Do sada se smatralo da Roosevelt nije imao dovoljno informacija kojima bi koroborirao Churchillovo izvješće, ali od ponedjeljka, kad su otvoreni neki američki arhivi, jasno je da je odluka da se za Katin ne optuži Sovjete bila politička i da je američka administracija znala tko je odgovoran za masakr.

Naime, Stewart i Van Vliet su nedvojbeno jasno zaključili da je masakr izvršen prije nego što su Nijemci došli na taj prostor (do tog su zaključka došli na temelju raspadnutosti tijela), da su zatočenici vrlo brzo posmicani (zaključujući prema dobrom stanju čizama i odora) te da odgovornost nikako ne može pasti na naciste. Uhodanim kanalima - na koje su nacisti računali - oni su svoje spoznaje proslijedili vojnoj tajnoj službi koja je o tome izradila potrebna izvješća. Nakon rata njih su dvojica sastavila dodatna izvješća (od kojih se jedno čudom izgubilo), a organizirano je bilo i kongresno ispitivanje, ali Stewartu je prije toga bilo zabranjeno govoriti o svojim tajnim porukama iz logora. I stoga je zaključeno da nema dostatnih informacija da bi se utvrdila sovjetska krivica.

Ključno je pitanje zbog čega Roosevelt i njegova administracija nisu htjeli, iako su imali dovoljno podataka, krivicu svaliti na Sovjete. Jedna je od teza da su bili zabrinuti da bi se u tom slučaju Staljin, tada važan saveznik protiv nacista, mogao uzjoguniti i postati nevjerodostojan. No poljski pak izvori ističu da je tim potezom zapravo zamagljena slika pa SAD nije uspio pravodobno shvatiti koji su pravi sovjetski ciljevi u istočnoj Europi. Kad je pak pala 'željezna zavjesa', bilo je prekasno.