Pregovori Beograda i Prištine trenutno su u finalnoj fazi, u kojoj vodeći srpski i kosovski dužnosnici, ali i međunarodna zajednica, sve učestalije spominju termine poput razgraničenja, podjele i razmjene teritorija, pa čak i administrativnih kozmetičkih korekcija. Stavovi o Kosovu u tolikoj su mjeri podijeljeni i neusuglašeni da zapravo nitko ne zna kakva je njegova budućnost.

Aktivnosti u potrazi za kompromisnim rješenjem sve su intenzivnije, a većina zainteresiranih strana u sporu, bilo lokalnih, bilo onih na međunarodnom planu, ističe kako bilo kakve promjene granica ne dolaze u obzir. Pritom svi unisono ističu da bi rasplet u obliku prekrajanja granica otvorio Pandorinu kutiju i dodatno ugrozio stabilnost u ionako nestabilnoj regiji.

Visoka predstavnica EU-a Federica Mogherini u više navrata posljednjih mjeseci poručila je kako dijalog nije stvar Europske unije, već isključivo Beograda i Prištine, koji moraju postići obostrano prihvatljiv i odgovarajući sporazum. Angela Merkel, još uvijek aktualna kancelarka najmoćnije članice EU-a, jasno je stavila do znanja kako Berlin neće tolerirati promjene granica na trusnom području, naglasivši pritom nužnost zadržavanja europske perspektive za sve države zapadnog Balkana.

Službena Francuska, koja je priznala Kosovo kao neovisnu državu, nije se izjasnila o konkretnim prijedlozima za rješenje neuralgičnog problema. Washington putem svojeg veleposlanika u Beogradu poručuje kako pregovori moraju biti 'fleksibilni i kreativni', ali i da rješenje 'ne smije doći sa strane'.

Nejasni termini

S druge pak strane, Rusija i Kina tradicionalno su naklonjene Srbiji te se zalažu za suverenitet srpskog teritorija. Pritom podsjećaju kako se pitanje Kosova mora rješavati na temelju Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, u kojem Moskva i Peking kao stalne članice pomoću veta poslovično stoje na strani Beograda.

Obje strane posljednjih mjeseci sve više spominju dosad nespominjane termine koji nisu posve jasni. Kosovski predsjednik Hashim Thaci služi se izrazom 'korekcija granice', što predviđa pripajanje srpskih općina Preševo, Bujanovac i Medveđa Kosovu, a da pritom ne spominje ono što bi Beograd trebao dobiti zauzvrat. Kosovski premijer i Thacijev koalicijski partner Ramush Haradinaj se pak protivi podjeli i korekciji granica, prema kojoj bi se Kosovu priključile spomenute općine u Srbiji s većinskim albanskim stanovništvom, dok bi u toj razmjeni srpske enklave na samom Kosovu dobile status autonomije.

Nedavno se pojavio i neslužbeni nacrt podjele, prema kojem bi ionako podijeljena Mitrovica stekla status slobodnog grada, dok bi olovom, cinkom i zlatom bogat rudarski kompleks Trepča dobio poseban status te bi se njegovi resursi dijelili na način da Mitrovica dobije 15, Srbija 35, a Kosovo 50 posto zarade od eksploatacije.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić ponavlja da se zalaže za razgraničenje, ali dosad nije jasno dao do znanja kako bi se ono izvelo. Otkrivanje ideja bi, smatra, ugrozilo poziciju Beograda te bi se bez razgraničenja doskora mogao naći u situaciji da mora braniti područja na jugu Srbije u kojima Albanci nisu većina. Šef srpske diplomacije Ivica Dačić predlaže trajno razgraničenje, ali pritom ne daje konkretna rješenja.

Administrativna kozmetička korekcija

Nešto izravniji prijedlog nedavno je iznio Wolfgang Petritsch, bivši posebni izaslanik EU-a za Kosovo i Bosnu i Hercegovinu, te je upotrijebio izraz 'administrativna kozmetička korekcija'. Austrijski diplomat ističe kako bi Srbija, ukoliko dođe do razmjene teritorija, morala priznati Kosovo, dodajući da se ugovor može zaključiti isključivo s međunarodnopravno priznatim partnerom. Petritscheva ideja o 'kozmetici' odnosila bi se na Preševsku dolinu u Srbiji i Kosovsku Mitrovicu te, prema njegovu mišljenju, ona ne bi utjecala na etničku strukturu obje države.

Takvoj zamisli oštro se protivi bivši visoki predstavnik u BiH Carl Bildt upozoravajući kako bi bilo kakvo prekrajanje granica otvorilo Pandorinu kutiju i povećalo rizik da se nestabilnost prelije na ionako zapaljivu BiH i Makedoniju, na čijem zapadu živi albanska većina.

S njim se slaže Senada Šelo Šabić, viša znanstvena suradnica u Odjelu za međunarodne ekonomske i političke odnose, koja za tportal ističe kako bi svaka kalkulacija mogla biti podjednako fatalna za Kosovo i Srbiju.

'Vrlo sam skeptična prema najavama o korekciji granica jer treba razlikovati problem Kosova s administrativnim razgraničenjima i graničnim prijeporima kakve, primjerice, imaju Hrvatska i Slovenija oko rijeke Dragonje, koja mijenja svoj tok, pa samim time utječe i na samu crtu razgraničenja. Tu se može lako iznaći dogovor prema zemljišnim knjigama i riječ je o legitimnim pregovaračkim pozicijama, ali prijedlozi koji se spominju u kontekstu Kosova opravdano izazivaju zebnju jer su prije svega vrlo tajnoviti. Rješenja se nude u obliku razmjene teritorija, a valja istaknuti da su se svi ratovi na Balkanu upravo vodili radi teritorija, pa je samim time bilo kakvo etničko definiranje granica u potpunosti pogrešna ideja. Valja prihvatiti kako svi živimo u multietničkim društvima i s pravom se može reći da je stvaranje etnički čistog područja anakrono i pogrešno', smatra Šelo Šabić.

Status quo bez ustupaka

Stručnjakinja za hrvatsku vanjsku politiku, zapadni Balkan i Tursku, proširenje EU-a, razvojnu suradnju i migracije dodaje kako neka vrsta arbitraže ne dolazi u obzir jer Kosovo nije članica Ujedinjenih naroda niti Europske unije, stoga ne postoji sud koji bi bio arbitrarno nadležan. S druge strane, Srbija nikad ne bi prihvatila takvu vrstu jednakopravnosti jer ne priznaje Kosovo te njenim čelnicima zasad odgovara svojevrsni status quo i nitko se ne usudi napraviti ustupak.

'U Srbiji se pitanje Kosova ne postavlja jer je ono pitanje srpskog društva. Čitava međunarodna zajednica podržava Vučića, iako je jasno da je on diktator, i to samo zato što on tvrdi da je jedini sposoban isporučiti Kosovo. No on to stalno odgađa', podsjeća tportalova sugovornica te ističe da se unutar problema Kosova nalazi čitav niz nebitnih detalja koji blokiraju rasplet situacije, poput osobnosti i međusobnih odnosa kosovskog predsjednika i premijera.

Šelo Šabić dodaje kako, promatrajući albansku stranu prijepora, treba razmotriti i mišljenje prema kojem Washington radi vlastitih interesa koristi Haradinaja za dizanje tenzija, dok s druge strane postoji stav kako je kosovski premijer kao okorjeli vojnik neprikladan za oblikovanje sa strane. Važno je, naglašava vanjskopolitička analitičarka, imati i na umu to da se kosovski Albanci osjećaju prevareno zbog obećane liberalizacije viza koju im je obećao Bruxelles. 'To se još uvijek nije dogodilo pa imamo situaciju da jedna Gruzija ima riješen vizni režim s Europom, dok ga nema jedno Kosovo usred Europe', kaže Šelo Šabić, ističući kako je važno vidjeti što će s albanske strane ponuditi Haradinaj i Thaci.

Put u europske integracije

'Žalosno je to da se u rješenje kosovske krize uplelo mnogo irelevantnih i misterioznih detalja koji koče proces u vremenu u kojem se pitanja granica rješavanju na civiliziran i pravno utemeljen način. Valja reći kako se obje strane trebaju sabrati i početi surađivati te da Srbija treba priznati Kosovo i to da je ono slučaj za sebe kako bi Beograd lakše krenuo prema europskim integracijama', zaključuje stručnjakinja.

Vanjskopolitički analitičar Anđelko Milardović također misli da je prekrajanje granica pogubno te zaziva ponovne sukobe, među kojima i one oružane.

'Ideja o prekrajanjima granice dovela bi do aktualiziranja pitanja svih mogućih granica na ovom području, počevši od slovensko-hrvatskih, hrvatsko-bosanskohercegovačkih, srpsko-bosanskohercegovačkih, crnogorsko-kosovskih, crnogorsko-albanskih, makedonsko-albanskih, srpsko-makedonskih, a onda i dalje - Turska, Grčka, Krim, Gruzija - što bi postao postulat ravan katastrofi globalnih razmjera', upozorava znanstveni istraživač sa zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti.

Milardović dodaje kako se radi o zamrznutom, kontroliranom i instrumentaliziranom sukobu koji koriste političke elite s obje strane za vlastite interese.

Miris rata na Balkanu

'U slučaju Kosova, kao i u bilo kojem sličnom slučaju, ne postoji optimističan scenarij jer sve što jedni dobiju - drugi gube. To je igra s nultim rezultatom, iako je, ruku na srce, Kosovo za Srbiju odavno izgubljeno. Trenutačni prosvjedi u Beogradu protiv diktatora Aleksandra Vučića djelomično su uzrokovani upravo mogućnošću nepovratnog gubitka Kosova. Jedni prosvjeduju zbog manjka demokracije, neslobode medija i ekonomske situacije, a drugi upravo zbog Kosova. Riječ je o ultranacionalističkim Dverima koje nisu ništa drugo do velikosrpske šešeljevske i vučićevske copy-paste politike. Ukoliko se nastave prosvjedi, Vučić bi mogao izvući tenkove na ulice, što je uostalom podržao i sindikat srpske vojske, a to onda znači građanski rat', zaključuje Milardović, upozorivši kako bi time bila ugrožena čitava regija.