'Vi čuvajte Republiku Srpsku. Toliko ste emocija iznijeli sad ovdje da vam na tome svi mogu samo zavidjeti', poručio je predsjednik HDZ-a BiH pred zastupnicima parlamenta Republike Srpske. Ova, za neke neočekivana, poruka vođe Hrvata iz BiH, koju je zaključio molbom da ostave 'dovoljno otvorena vrata i za druga dva konstitutivna naroda', bila je finale govora u kojem je iznio svoje viđenje trenutne političke situacije u Bosni i Hercegovini nakon propalih pregovora o izmjeni izbornog zakona u Neumu. Riječi šefa HDZ-a Dragana Čovića samo su nastavak politike koju provodi već godinama.

Čović je tijekom nešto više od 20 minuta, koliko je proveo za govornicom na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske, kazao da u BiH danas gotovo ništa ne funkcionira, posebice ne pravna država, pa nema drugog izlaza nego kroz razgovore tražiti zajednička rješenja, čime je obrazložio i odluku da dođe u Banju Luku. Poziv da dođe na sjednicu Skupštine Republike Srpske dobio je i predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović. On ga je međutim odbio poručivši da se o stanju u BiH treba raspravljati prije svega u državnom parlamentu.

Čović smatra da je neuspjeh pregovora o promjeni izbornog zakona rezultat sukoba oko različitih koncepcija BiH, istaknuvši da Bošnjaci preko ideje o uspostavi građanske države samo traže izliku ne bi li na taj način uklonili etničke prefikse iz ustavnih rješenja. Šef HDZ-a BiH ustvrdio je da u prvoj fazi Bošnjaci pokušavaju majorizirati Hrvate u Federaciji BiH, da bi se potom isti model preslikao na cijelu državu u kojoj bi Bošnjaci bili većina. Sve je to, po njegovu sudu, jasan put prema unitarizmu, što onda kao reakciju proizvodi separatističke tendencije.

Pozvao je RS da ne pristane na to. 'Imperativ je očuvati ustav BiH', kazao je Čović, dodajući kako je za sve u BiH krajnje rizično otvarati pitanje promjena ustava jer BiH može preživjeti isključivo kao zemlja tri ravnopravna konstitutivna naroda.

Iako su mnogi Čovićevo priznanje da zavidi Republici Srpskoj i poruku zastupnicima da je čuvaju kao zjenicu oka, da parafraziramo jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, shvatili kao skandaloznu, ona je tek nastavak politike koju Čović već godinama dosljedno vodi, otkako je optirao za suradnju s Miloradom Dodikom naspram takozvanih probosanskih političkih opcija, kako same sebi tepaju, sa sjedištem u Sarajevu. Čoviću su glavni politički protivnici bošnjačke i multietničke stranke koje djeluju u Federaciji BiH, pa se pragmatično za pomoć okrenuo Banjoj Luci. Je li to moralno, drugo je pitanje.

Korijen problema je u izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Stav HDZ-a BiH, ali i hrvatske politike u matici, jest da je njegovim izborom izigran duh Daytonskog sporazuma te se nastoji promjenama izbornog zakona izboriti za tzv. legitimno predstavništvo i onemogućiti da drugi narodi biraju predstavnike Hrvatima. Stav probosanskih stranaka u potpunosti je suprotan i one bi, sve redom, ukinule etničke prefikse te pretvorile Bosnu i Hercegovinu u građansku državu. Problem im predstavlja što to Hrvati i Srbi ne žele.

U nedostatku predstavnika koji zastupa stavove hrvatskog naroda u Predsjedništvu BiH, Čović je dogovorom s Dodikom osigurao da kada im je to važno posao odradi srpski član. Tako je recimo Milorad Dodik stavio veto u Predsjedništvu BiH na pokušaj da se BiH službeno usprotivi gradnji Pelješkog mosta.

Budući da, kako kaže poslovica, ne postoji nešto što se zove besplatan ručak, takve usluge zahtijevaju i protuusluge. Pa je tako nedavno HDZ BiH bio prisiljen svrstati se uz Dodikovu stranku SNSD kad je nastojala srušiti zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, 2019. je bio na zabranjenoj proslavi Dana Republike Srpske, pa je i tako sada bilo očekivano da će 'progutati žabu' i hvaliti Republiku Srpsku s govornice u Banjoj Luci.

Kritičari ovakve oportunističke politike šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića zamjeraju mu to što dok se divi takvoj tvorevini kao što je Republika Srpska zaboravlja da je gotovo cjelokupna hrvatska populacija protjerana s toga prostora Bosne i Hercegovine, a mnogi su bili zatočeni u logorima, mučeni i ubijeni. Prije rata na području današnje Republike Srpske živjelo je više od 200 tisuća Hrvata, a danas ih ima tek desetak tisuća.

Na kraju, postavlja se pitanje nalaze li se Hrvati u Bosni i Hercegovini danas zaista u tako bezizlaznoj i teškoj situaciji da je nužno prijeći preko žrtve tisuća ubijenih, mučenih i prognanih Hrvata iz Republike Srpske te se spustiti na razinu da se hvali ta tvorevina?