Povjesničarka Andrea Feldman jedna je o rijetkih u Hrvatskoj koja se može pohvaliti doktorskom titulom s prestižnog američkog sveučilišta Yale. Osim dugogodišnjeg znanstvenog i političkog rada, tportalova sugovornica jedna je od prvakinja feminizma u Hrvatskoj, a ovih je dana skrenula pozornost potpisivanjem dvaju referendumskih pitanja za koje organizator Građanska inicijativa Narod odlučuje kaže kako su usmjerena prema pravednijem izbornom sustavu.

Zašto ste podržali referendum za promjenu izbornog sustava?

To je korak prema poboljšanju našeg izbornog i političkog procesa. Na nužnost promjene izbornog zakona upozoravali smo još kao članovi Liberalne stranke prije 15 godina. Sazrelo je vrijeme za promjene, a inicijativa nije stigla od udruga civilnog društva poput GONG-a koje se tobože bave demokratizacijom društva, niti od političkih stranaka koje neprestano vape za demokratizacijom, već od jedne građanske inicijative koja se pokazala uspješnom u organizaciji referenduma. Tek uspjeh referenduma potiče naše političare na aktivnost. Na primjer, SDP je odbijao donijeti zakon o životnom partnerstvu sve do uspjeha referenduma o braku. Danas, nakon što je građanska inicijativa uspjela sakupiti potpise, čujemo sve više kritika na račun zakona o referendumu. Zanimljivo, nismo te iste ljude čuli iznositi kritiku prije referenduma o ulasku u EU. Apsolutno pozdravljam inicijativu i njezin sadržaj.

Drugo referendumsko pitanje odnosi ne izmjene prema kojima zastupnici nacionalnih manjina ne bi više mogli odlučivati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna. Što mislite o tom pitanju?

To pitanje izaziva prijepore, baš kao i u vrijeme kada je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen u Saboru 2002. godine. Smatram, a sa mnom će se složiti veliki broj građana od kojih su mnogi pripadnici nacionalnih manjina koji ne glasuju za manjinske liste, da zastupnici nacionalnih manjina ne ispunjavaju svoj mandat. Proteklih 15 godina pokazalo je da doista postoje problemi. Referendumsko pitanje nije upereno protiv manjina, već protiv političke trgovine i privatnih interesa. Neki od zastupnika, koji nisu izabrani pod istim uvjetima kao ostali zastupnici, uvjetuju tako svoju podršku pojedinim vladama i pri izglasavanju proračuna. Takvo ponašanje sigurno šteti izbornom procesu, ali i samim nacionalnim manjinama, koje se dovodi u situaciju da budu odgovorne za opstojnost vlade u Saboru. Na to je upozoravala i Venecijanska komisija, koja je smatrala da tako koncipiran Ustavni zakon neće koristiti manjinama. Tako su, uostalom pisali i govorili neki naši ustavni stručnjaci, koji danas imaju drugačije mišljenje, jer uvijek s jednim okom ciljaju na mjesto na Ustavnom sudu. Zašto? Ulazak stručnjaka u Ustavni sud ovisi o političkom dogovoru HDZ-a i SDP-a.

Neki tvrde kako se radi o etnobiznisu?

Sadašnja pozicija je poprilično otvorena manipulacijama i podložna je političkoj trgovini, pa i etnobiznisu za što su neki zastupnici bili često optuživani, pa i s najviših mjesta. Uzmimo Furija Radina, koji se usuđuje i danas ucjenjivati premijera, da neće podržati Vladu ako ne napravi ovo ili ono. Rijetko tko je problematizirao vezu između činjenice da je od 2004. godine supruga zastupnika Furija Radina, inače ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova, dakle dužnosnica u Vladi, koju on uredno podržava. Možemo postaviti pitanje, radi li se tu o sukobu interesa obitelji Radin? Takvo što rješava promjena izbornog sustava.

Pupovčevo kraljevsko pravo

Neki smatraju kako je to ipak udar na manjine?

Provjerila sam Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, i u njima ne nalazim da je ljudsko, ali ni manjinsko pravo primjerice Milorada Pupovca, da do kraja života bude 'Kingmaker'. Ukoliko, pak, to želi, uvijek postoji mogućnost da na listi političke stranke uđe u Sabor pod istim uvjetima kao i ostali zastupnici.

Duboko smo podijeljeno društvo, ljudi se javno etiketiraju i prozivaju. Imali mjesta bojazni?

Apsolutno. Kad vidite na koji se način napadaju, ocrnjuju i blate ljudi, što se političari usude izreći u javnom prostoru, ne može nam biti svejedno. Prezirem napade 'ad hominem', što je kod nas prilično rašireno i uvijek upereno protiv slobode. Ljudi vole komentirati osobu, a ne temu ili problem o kojem valja raspravljati. A podjela 'mi ili oni' koju je politički inaugurirao SDP dosta dobro opisuje našu situaciju. Nedostaje argumentirane rasprave, koju često zamjenjuje kakofonija. Olako se lijepe etikete, krajnje se vulgarno komunicira u javnom prostoru, počevši od komentara na društvenim mrežama pa sve do komentara ljudi u klasičnim medijima i politici. Smeta me kada vidim političare koji ne argumentiraju svoje stavove, a smatraju da ukoliko nekoga nisu 'poklopili' ili uvrijedili nisu uspjeli u raspravi. To izaziva odbojnost prema političarima i strankama.

Mislite li da je u drugim državama bolje po pitanju uljuđenosti u javnom prostoru?

Slično je na mnogim mjestima. Društvo je globalizirano, ali i podijeljeno i isključivo. Najnoviji primjer je Italija, gdje je predsjednik voljan riskirati nove izbore jer nije želio dati mandat izbornim pobjednicima. Ipak je, uzdrman padom na burzama, morao revidirati svoju odluku. To govori o slabosti institucija, ali i opravdanom nezadovoljstvu građana jer institucije i političari ne ispunjavaju njihove potrebe i želje. Naš je ključni problem činjenica kako smo malo učinili na jačanju gospodarstva i propustili ići putem kojim su krenule sve zemlje istočne Europe, a koji se pokazao uspješnim. Problem vidim i u ostatku komunističkog mentaliteta i nasljeđa komunističkog upravljanja državom, ekonomijom i društvom. Naše političke elite, lijeve i desne, nesklone su da se uhvate u koštac sa činjenicom da smo kao zemlja neuspješni. Premijer Plenković je propustio, u situaciji kada ga je oslabila afera Hotmail, poslušati liberalno orijentirane ekonomiste i primijeniti sve što su primijenile baltičke države kako bi razvile svoje ekonomije. Ako su se Češka, Slovačka i Mađarska nakon pada komunizma okrenule za 180 stupnjeva i odlučile napustiti nasljeđe komunizma i postale konkurencija zapadnim zemljama, nema razloga da to ne bismo mogli i mi. To je još jedna od naših propuštenih prilika, ali to su radili i ostali premijeri prije Plenkovića, osim Tihomira Oreškovića.

Orešković ipak dolazi iz svijeta biznisa?

Naravno, on razumije ekonomiju i učinci njegova kratkog mandata pozitivno su se odrazili i na prvu godinu Plenkovićeve vlade. Druga je već problematična.

Tuđmanovo nepovjerenje u liberalnu demokraciju

Neki smatraju kako smo se nasljeđa komunizma mogli riješiti lustracijom. Kakvo je vaše mišljenje o lustraciji? Je li ona trebala biti provedena odmah nakon pada komunizma?

Za lustracijom nije bilo političke volje. Hrvatska situacija je bila objektivno izazovnija jer je paralelno, pored procesa tranzicije i demokratizacije, tekao i rat. No, nije bilo niti pokušaja tih 90-ih godina da se donese odluka o lustraciji pripadnika represivnog aparata iz bivše države koji su prešli u represivni aparat nove države. Time se njima kupovalo vrijeme. Nitko u Hrvatskoj nije procesuiran. Perković i Mustač su upravo osuđeni u Njemačkoj za zločin koji je počinjen na teritoriju te države. A sjećamo golemog otpora SDP-a njihovu izručenju. Stvar je vrlo jednostavna, ne možete graditi demokratsko društvo s ljudima koji su učinili sve da do takvog društva nikad ne dođe. Ne možete graditi otvoreno i civilizirano društvo s ljudima koji su aktivno bili supočinitelji zločina.

Je li predsjednik Tuđman bio podložan lustraciji?

Ne znam je li bio podložan jer je od 1960-ih bio neka vrsta disidenta, te posve odvojen od državnih poslova. Trebalo bi istražiti taj raniji period. Kasnije je bio legalno izabran, na demokratskim izborima, i našao na čelu države u trenutku tranzicije i demokratizacije i kao vođa u ratu. To treba poštovati. No, bio je oblikovan komunističkim iskustvom, okružio se istim takvim ljudima i bolovao je od nepovjerenja u liberalnu demokraciju. Tuđman se našao na meti kritika ne zato što je postao predsjednik, već stoga što je njegovo iskustvo demokracije bilo prilično limitirano. Paradoksalno, iako deficitaran po pitanju pune demokracije, u njegovu vremenu, usporedimo li slobodu i kvalitetu medija i organiziranost oporbe s današnjim trenutkom, više se ne čini tako loš.

Jedinu transparentnu lustraciju provela je Njemačka?

Tako je, no velika je razlika između nas i Nijemaca. Nijemci, obični građani spasili su arhiv Stasija, koji su doušnici pokušali uništiti. Razmjeri utjecaja Stasija na društvo bili su golemi, jer je otprilike četvrtina stanovništva DDR-a bila u nekoj vrsti suradničke mreže Stasija. Ako primijenimo isti broj na našu situaciju, mogli bismo doći do strašnog broja od gotovo milijun ljudi. Bez uvida u arhive tajnih službi, represivnog aparata, nikada nećemo znati istinu. Danas, gotovo trideset godina kasnije nemamo uvid u kompletni arhiv iz tog vremena. S tim se i dalje manipulira i istraživačima onemogućava uvid u dokumente propale države.

Tko to zadržava?

Oni koji u tome vide neki svoj interes. Postoje interesne skupine koje žele da se ne dozna istina o tom režimu i razdoblju. Kolokvijalno se one nazivaju 'dubokom državom' koja priječi demokratizaciju i razvoj Hrvatske.

Iako se bavite nešto ranijim razdobljima povijesti, koliko vas kao znanstvenicu u radu pogađaju zatvoreni arhivi?

Bavim se razdobljem koje je manje-više otvoreno. Trenutno se bavim radom kulturne i socijalne antropologinje Vere Stein Ehrlich koja je imala vrlo zanimljiv život što mi služi kao neka vrsta paradigme za iskustvo žene i Židovke u Hrvatskoj od 20-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća čime se, nadam se, popunjava slika tog vremena. No, kao znanstvenicu i liberalku smeta me svako petljanje države u slobodu istraživanja, svaka intervencija koja ima za cilj onemogućavati saznavanje istine o prošlosti.

HAZU kao loš gospodar

Znanstveno ste obradili Imbru Tkalca koji se zalagao za gospodarski i kulturni preporod i napredak Hrvatske naspram austrijske premoći. Samim time ste imali uvid u njegov odnos sa Strossmayerom koji je za jedne liberal, za druge mason, hedonist, pa čak i protupapinski raspoložen heretik. Možemo li dati konačnu ocjenu tko je odista bio Strossmayer?

Radi se osobi koja je dominirala Hrvatskom u 19. stoljeću, o čovjeku koji je jednim potezom osnovao sve naše najvažnije kulturne ustanove, od Sveučilišta, Galerije, do HAZU. Ostavio je velikog traga i u politici, obrazovanju, umjetnosti i povijesti Crkve. 'Naša dika' kako ga je zvao Matoš, istodobno i hrvatski nacionalist i uvjereni Europejac, još uvijek izaziva povjesničare na interpretaciju. O njemu je najbolju knjigu u posljednje vrijeme napisao moj kolega s Yalea, William B. Tomljanovich koja je objavljena u hrvatskom prijevodu.

Pitao sam vas za Strossmayera budući ste bili vrlo oštri prema HAZU. Akademiji ste poručili kako je treba skinuti s državnog proračuna. Zašto?

HAZU je u trenutku tranzicije mogao dobiti povrat svih svojih nekretnina i imanja. Paradigmatično je za naše intelektualne veličine, jest da se ne razumiju u privatno vlasništvo. Pa su radije uzeli povlaštene mirovine, nego da se prihvate svog vlasništva i budu u svakom smislu nezavisni. Kao rezultat takve jalove orijentacije, danas čitav blok (bivšeg studentskog doma) na Trgu žrtava fašizma stoji zapušten i samo što se ne sruši. Naša Akademija ima nekretnine u gotovo svakom većem hrvatskom gradu s kojima ne znaju gospodariti. Moja bi ideja bila da se Akademija jednostavno mora vratiti dobrom gospodarenju, a njih skinuti s proračuna, što bi bilo bolje rješenje za sve. Akademija nije nastala državnim novcem, već kao privatni projekt ljudi zainteresiranih za razvoj znanosti, kulture i umjetnosti.

Akademici bi trebali biti menadžeri?

Naravno. Ili, ako nisu za to sposobni zaposliti ljude koji znaju taj posao. Veliki broj takvih ustanova trebalo bi vratiti na tržište. Jedno od nasljeđa socijalizma je nepovjerenje ljudi u vlastite mogućnosti, a to je jedan od razloga zašto naša država ne napreduje. Ne ohrabruju se ljudi niti institucije na angažman, na rad i napredovanje, niti na tržišno natjecanje, konkurenciju. Država treba ljudima olakšati posao, smanjiti poreze, uvesti ozbiljne porezne olakšice za donacije znanosti, kulture, umjetnosti i civilnog društva, a zauzvrat bi morali smanjiti broj ustanova, isključivih ovisnika o proračunu. Imamo i previše mrtvih kapitala koji su u fazi raspadanja. Smatram kako bi to bilo racionalno i pravedno.

Vlada je nedavno osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima kojem je na čelu predsjednik HAZU Zvonko Kusić. Što mislite o tom vijeću? Treba li se državna vlast treba baviti suočavanjem s prošlošću?

Osnivanje tog vijeća bio je način da jednu užarenu temu o kojoj nije imala snage donijeti političku odluku, Vlada prebaci na vijeće, skupinu ljudi različitih uvjerenja, profesija, političkih orijentacija, koje je trebalo donijeti pravorijek, ali bez nekih prethodno utvrđenih pravila i bez glasanja. To je u najmanju ruku čudno, jer se i na svakom zboru stanara glasuje i odlučuje prema rezultatima glasanja. U ovom slučaju nije bilo konsenzusa. Mislim kako takve stvari ne treba raditi.

Svi naši problemi imaju ishodište u komunizmu

Na koji način bi se Hrvati trebali suočiti s prošlošću?

Hrvati su tijekom dvadesetog stoljeća imali tragična iskustva s dominantnim ideologijama komunizma, nacizma i fašizma. Tijekom dugog razdoblja, u uvjetima totalitarnih diktatura pripadnici ideologiziranih manjina terorizirali su većinu. Mnogi su danas zbunjeni u pogledu toga kakav je bio komunistički režim i često, zdravo za gotovo uzimaju izravnu propagandu iz toga vremena kao argument za zagovor te ideologije danas. A to je vrijeme bilo vrijeme potiskivanja i neslobode. Nažalost, malo je novih knjiga i istraživanja, još manje onih koji čitaju, a jedino to pomaže razumijevanju prošlosti.

Mislite li da su Hrvati nostalgični prema komunističkom razdoblju?

Nema novih interpretacija, kritičkog čitanja izvora, niti novih sinteza, a slabo se financiraju istraživanja tog razdoblja, posebno ona koja nisu ideološki obojena. Smatram kako se svi naši današnji problemi imaju ishodište u komunizmu. Upravo su korupcija, klijentilizam, negativna selekcija u politici i nepotizam koje danas ljudi spominju nasljeđe tog vremena. Usporedbe, pak, tadašnjeg zdravstva i današnjeg upravo su nepojmljive jer naše zdravstvo i obrazovanje ni tada nisu slijedili trendove. Mislim da su Hrvati iscrpljeni pričama kako je nekad bilo bolje.

Jesu li neki s druge strane nostalgični prema NDH? Revilitalizira li se NDH-a danas?

To nije moguće u uvjetima liberalne demokracije. Bilo bi moguće da živimo u totalitarnoj diktaturi. Oni koji to govore ne razumiju što je ustaški režim i što je fašizam. To je ono što pokušavam studentima približiti i pojasniti. To su u međuratnom vremenu dominantne ideologije koje nisu isključivo vezane za Njemačku i Italiju, nego su imale pobornika u svim europskim državama, ali su zaživjele tek pod uvjetima jednopartijske, totalitarne diktature. Ne vidim nikoga relevantnog na hrvatskoj političkoj sceni tko zagovara ustaštvo i/ili fašizam ili govori kako je bilo bolje 1941.

Radi li se onda o nekom iracionalnom strahu od najezde fašizma?

Trebamo razdvojiti radi li se o strahu ili o plasiranju straha u javnost kako bi se postigli stanoviti ciljevi. Mislim da se u velikoj mjeri manipulira određenim predodžbama. Ne vidim revitalizaciju NDH niti u društvenom niti u političkom životu, bez obzira na to što o tome mislili informatori američkog State Departmenta ili tko drugi. Naravno, uvijek postoje marginalci koji zastupaju koješta, ali ih ja ne bih kažnjavala za vikanje i pjevanje koliko god mi neke pjesme ili pokliči bili odvratni. No, uvela bih stroge kazne za djecu koji šaraju grafite po fasadama, bez obzira na poruke. Kad bi oni i njihovi roditelji noktićima strugali te brljotine s javnih prostora, smanjila bi se potreba obnavljanja fasada novcem poreznih obveznika.

Postoji i strah od liberalne demokracije?

Postoji strah od slobode, natjecanja, suočavanja sa svojim pravim mjestom u svijetu, strah od odgovornosti za rješenja koja će biti bolja za većinu građana. Za mene nema alternative liberalnoj demokraciji, ali se za nju treba argumentirano boriti. Jedan od dobrih primjera je i spominjani referendum jer kakve su to stranke koje ne samo da ne zanima mišljenje 400.000 ljudi, već aktivno rade na njihovom onemogućavanju? Poražavajuće je kako HDZ-u i SDP-u to nije jasno. To je jedan od razloga nepovjerenja građana u one koji su izabrani da ih predstavljaju.

Poražavajuće znanje studenata

Bili ste, da tako kažem, prvakinja liberalne misli. Čini se kako je danas u Hrvatskoj dominantan konzervativizam, gdje je danas liberalna misao u Hrvatskoj? Nisu li liberalne ideje bile zastupljenije u 90-im u vrijeme kada su bile nepovoljnije okolnosti?

Bile su to nosive ideje tranzicije u kontekstu propasti komunističkog sustava od Moskve i Baltika do Jadrana, ali bile su snažnije stranke poput HSLS-a i kasnije LS-a, nastale kao tipične stranke liberalnih disidenata, zagovornika slobode u postkomunističkom trenutku. Ne bih rekla da su okolnosti bile nepovoljnije. HSLS je uzletio na padu SDPa, što je bilo i logično u trenutku kad je komunizam propao, a mnogi vlasnici crvenih knjižica, preokrenuli kabanice. Danas je situacija drugačija, liberali su ipak došli na svoje jer je većina ideja, koje tada nisu doživljavane, danas prihvaćena. S druge strane, ne bih se složila s tezom o dominaciji konzervativizma, osim ako ne vidimo SDP i HDZ kao stranke koje nastoje konzervirati status quo.

Zašto na našoj političkoj sceni više nema liberala?

Velike stranke poput SDP-a i HDZ-a su preuzele neke od liberalnih postulata i te su ideje postale mainstream. Ipak, problem je što nisu ništa napravile za liberalizaciju gospodarstva.

Budući predajete povijest na Učiteljskoj akademiji kako ocjenjujete znanje povijesti studenata?

Malo znaju jer ih malo i zanima. Izazov je s njima raditi i uputiti ih na razmišljanje o hrvatskoj povijesti. Porazno je što mladi ljudi koji će jednog dana biti učiteljice malo znaju o nekim kanonskim djelima književnosti, umjetnosti i ne razumiju mnogo o našoj povijesti. Prava reforma Sveučilišta bi se trebala sastojati od obogaćivanja knjižnica, inzistiranju na temeljnim istraživanjima, i to ne samo u STEM području, već i u humanističkim područjima. Nemam iluzija o reformi Sveučilišta. Jedno je jasno, ne radimo dovoljno. Možda bi bilo najbolje dopustiti osnivanje privatnih sveučilišta i pustiti konkurenciji da odradi svoje.

Radili ste na prestižnim američkim fakultetima. Imaju li tamošnji profesori saznanja o našem sustavu obrazovanja?

Reći ću samo ono po čemu se razlikuju. Sjećam se susreta s Davidom Montgomeryjem, profesorom na Yaleu, koji je bio posljednji pravi komunist kojeg sam upoznala. Bio je član Komunističke partije SAD te je napravio nevjerojatnu karijeru od radnika na traci tvornice u Los Alamosu do profesora na Yaleu koji je bio velik stručnjak za povijest američkih sindikata i s kojim sam često raspravljala o socijalizmu i komunizmu. Bez obzira na razlike u našim pogledima, ponudio je da mu budem asistent i da surađujemo na predmetu 'Povijest radničke klase u SAD'. Sloboda da radite ono što vas zanima, sloboda i mogućnost istraživanja to je najbolje što sam osobno iskusila u SAD. Činjenica da o nekim temama mislite različito od profesora ne znači da te teme ne možete istraživati. Potiče se originalnost, upornost i argumentacija. Pritom ne traže da njihove knjige kupujete kao udžbenike. I ne zabranjuju istraživanje pojedinih tema, kakav je sramotan slučaj na nekim našim odsjecima za povijest.

Surađivali ste i s poznatim povjesničarom Markom Mazowerom koji se primarno nije bavio Balkanom, ali je napisao značajnu povijest Balkana. Postoji li objašnjenje kako je Balkan postao Balkanom kao svojevrsnim stereotipom, što je više od samog geografskog pojma?

Njegova knjiga je bila reakcija na učestale iskrivljene poglede na ratove 90-ih i na tezu koja je prevladavala u medijima na Zapadu, kako se radi o 'vjekovnim etničkim sukobima'. Mazower je stručnjak za Grčku, i nije poznavao južnoslavenske jezike, pa ipak je, na temelju dostupne mu literature napisao intrigantnu knjigu koja se sukobila sa stereotipom o inherentno nasilnom Balkanu. Europa i danas vrlo slabo poznaje povijest i razvoj Istočne Europe i ne razumije potencijale ovog prostora, a ima predrasude. Nažalost, Europa se sama ne snalazi u raskoraku između nepotrebne, gargantuanske birokratizacije i budućnosti europskog projekta čiji se veliki dijelovi osipaju pred našim očima.

Hoće li opstati EU?

Nemoguće je prognozirati, ali ukoliko se ne dogode velike promjene, ako se ne odgovori izazovima, ako se nastavi politikom dvostrukih standarda, ako se nastavi podcjenjivati građane, a naročito manje države članice, ne vjerujem da će opstati. Ipak, pad španjolskog premijera Rajoya, oslabljenog velikom protu-korupcionaškom presudom u kojoj su osuđeni i neki članovi njegove stranke, govori nešto o tome kako se stvari ipak mijenjaju.

Skretanje pozornosti s afere Hotmail

Kao predavačica na Sveučilištu, kako komentirate naputka ministrice Divjak da nezaposleni branitelji imaju prednost kod zapošljavanje na poziciju ravnatelja?

Mislim da je to bio način da se skrene pozornost s afere Hotmail.

Kako gledate na ulogu Crkve u Hrvatskoj? Mislite li da je potrebno revidirati Vatikanske ugovore?

Katolička crkva je ustanova s dugom tradicijom u Hrvatskoj, koja je tijekom povijesti zauzela poziciju štita tradicionalnih, ali i nacionalnih vrijednosti. Crkva je nesumnjivo bila jedan od najvećih posjednika u Hrvatskoj, ali je u trenutku pada komunizma, shvatila kako ne može očekivati povrat svojih nekretnina, već je pao dogovor koji je zaključen Vatikanskim ugovorima. Ti se ugovori mogu poništiti tek ako to žele obje strane. Osobno bih bila za reviziju sporazuma, ali samo ako se Crkvi vrati njezino oteto vlasništvo, uostalom kao i svim ostalima, prije svega Židovima, koji su bez njega ostali. Mislim da do toga neće doći. S druge strane, Vatikanski ugovori poslužili su kao neka vrsta modela po kojem su se ravnale i ostale vjerske zajednice i dogovoriti odnos s državom. Ukoliko bi došlo do novog dogovora s Vatikanom, valjalo bi revidirati i ugovore s ostalim vjerskim zajednicama.

Kada govorimo o Crkvi, nužno je komentirati i aktualna zbivanja u Irskoj vezana uz legalizaciju pobačaja. Kako komentirate izboreno pravo Irkinja na pobačaj?

Katoličku crkva je od irske nezavisnosti usko povezana s nacionalnim pokretom. No, otkrića različitih skandala su aktivirala rezervoar antiklerikalnih raspoloženja i čak ugrozila odnose sa Svetom Stolicom te dovela do odbacivanja tog izuzetno restriktivnog zakona.

Bila ste visokopozicionirana članica OraH-a. Zašto ste se priključili OraH-u i konačno zašto ste ga napustili?

Pridružila sam se OraH-u kako bih podržala Mirelu Holy koja je doživjela rijetko viđen napad kolega u Vladi Zorana Milanovića, i naročito prostačko ponašanje Radimira Čačića. To mi je bio okidač da joj se pridružim. Pritom se otvorio prostor za ljude koji nisu uvjereni birači ni SDP-a niti HDZ-a, a koji na svakim izborima čine rezervoar glasova koji se prelijeva u raznim smjerovima. Projekt OraH kako ga je Holy definirala na samom početku bio je, ako se sjećate 'niti lijevo, niti desno, već – naprijed!'. Dakle, neka vrsta progresivne, ali ne nužno lijeve stranke. To je bilo bitno, jer je većina podrške ORaH-u došla od ljudi koji nisu do tada bili politički aktivni. Osobito me privukla 'zelena' politika, zaštita prirode i razvoj organske poljoprivrede, zaštita Malostonskog zaljeva, održivi razvoj i zaštita ne samo okoliša, već i naše kulturne baštine. Projekt je, nažalost, pao na nedostatku unutarstranačke demokracije s jedne i na neisticanju vlastitog kandidata za predsjedničke izbore s druge strane. Holy je procijenila kako treba podržati Ivu Josipovića, što sam smatrala lošim potezom. Nije bilo nužno pobijediti na predsjedničkim izborima, već afirmirati našu političku ideju, konsolidirati biračko tijelo koje smo privukli na EU izborima samo šest mjeseci ranije, i prikupiti nove grozdove podrške, čime bi se strateški postavili i pripremili za parlamentarne izbore. Ne znam je li se Holy osjećala na neki način obavezna Josipoviću, no taj je potez značio potpuno odustajanje od vlastitog biračkog tijela. U tom sam njezinom potezu vidjela pogubno SDP-ovsko nasljeđe, nasljeđe jedne nedemokratske i stranačkoj hijerarhiji podložne stranke.

Holy je, ipak, jedna od rijetkih političarki koja je zbog, uvjetno rečeno, benignog maila napustila poziciju?

Da. Radilo se o grijehu nepotizma, i ona je povukla konzekvence. Nije jedina, jer je Ana Stavljenić Rukavina u Račanovoj vladi prije nje odgovorno, zbog propusta u njezinom resoru napustila ministarsku poziciju. A Karamarko nakon nje. Jedino ne znamo kakve će biti posljedice Plenkovićeva grijeha.

Predsjednica kao dobar primjer

Kako ocjenjujete položaj žena u hrvatskoj politici?

Nema mnogo žena u politici. Na kraju komunističkog razdoblja, kada smo imali dirigirani 'izbor' isti je broj ili postotak žena bio u Saboru kao i danas. To je porazno i rezultat je loše organiziranosti, ali i nerada ustanova koje se bave ravnopravnošću spolova. U tridesetak godina se po tom pitanju mogao učiniti znatno veći pomak unutar političkih stranaka. Voljela bih da žene budu samosvjesnije. No, s druge strane imamo pomak u nekim segmentima, kako su žene tretirane na radnom mjestu. Recimo, zemlja smo u kojoj su razlike između plaća muškaraca i žena među najmanjima u EU. To vjerojatno znači da se žene radije zapošljavaju u državnom, odnosno javnom sektoru gdje su manje razlike u plaćama žena i muškaraca za razliku od privatnog sektora gdje su razlike izraženije. Uz to, postoji problem feminizacije nekih profesija, naročito u medicini i obrazovanju što nešto govori o tome koliko su te profesije cijenjene, odnosno plaćene. Općenito, puno se priča i nude strategije, a malo se radi.

Kako ocjenjujete rad predsjednice?

Neke moje bivše prijateljice, feministice su se naljutile kad sam rekla kako ona može biti vrlo dobar primjer mladim djevojkama kako se žena posveti li se svom cilju, može afirmirati i na najvišim pozicijama. Upravo su i njezini predizborni govori bili upućeni mladim ženama. Imati ženu predsjednicu jest simbolična slika, ali koja šalje pozitivnu poruku o Hrvatskoj. To je gorka medicina za naše ljevičarke i aktivistice, koje pak na lijevom spektru nisu bile jednako uspješne.

Imate li i vi danas političkih ambicija?

Nisam nikada imala naročitih političkih ambicija, već sam htjela sudjelovati u nekim važnim procesima u Hrvatskoj. Na vlasti ste u mogućnosti napraviti vrlo mnogo dobroga. Politika impregnira naš život, a uz to je vrlo zahvalna djelatnost, zbog toga što je to zanimljiv i dinamičan posao u kojem niti jedan dan nije isti. To je posebna vrsta adrenalina koja je vrlo motivirajuća. Nađite mi jednog političara koji je doživio srčani udar dok je bio vlasti. Rijetki su takvi, a razlog tome je taj pokretački adrenalin. Kao što je rekao Henry Kissinger kad su ga jednom pitali 'Ubija li moć?' – 'Ubija, ubija', rekao je, 'a naročito one koji je nemaju'.