Rijetko se kada u demokracijama događa da u istom danu oko sedam posto građana izađe na ulicu prosvjedujući s istim ciljem - tražeći više socijalne pravde i solidarnosti.

Prosvjedi su pogodili Tel Aviv, Haifu i Jeruzalem, a građani su izišli na ulice i u manjim mjestima. Riječ je o gotovo revolucionarnom društvenom fenomenu, čiji su nositelji ponajviše mladi kojima je dosta preskupih troškova života, previsokih cijena stanova i stanarina te sve većeg jaza između bogatih i siromašnih.

U današnjem hiperkapitalističkom svijetu mirna pobuna poput ove izraelske velika je prijetnja i političkim i gospodarskim elitama, čiju priču o mobilnim radnicima i blagostanju deregulacije prihvaća sve manji broj ljudi.

Prosvjed koji je unaprijed nazvan 'maršem milijuna' zapravo je kulminacija skoro dva mjeseca socijalne pobune, koja je započela kada je usred ljeta nekoliko aktivista i umjetnika postavilo šatore na inače ekskluzivni Rotschild bulevar u centru Tel Aviva.

Mladi su tako odlučili prosvjedovati protiv visokih cijena stanovanja, no uskoro se njihov bunt počeo širiti svim slojevima izraelskog društva, izmučenog i frustriranog od forsiranja terorizma i obrane kao jedinih relevantnih političkih tema. Ankete danas pokazuju da čak 90 posto Izraelaca podržava prosvjednike, a tamošnji analitičari smatraju da će prosvjedi za socijalnu pravdu nepovratno promijeniti izraelsku politiku.

Nekoliko dana nakon što su se na bulevaru Rotschild pojavili prvi šatori, slična naselja su nastala i u drugim gradovima Izraela, dok se mali šatorski grad u centru Tel Aviva sve više počeo širiti. U prvi plan je iskočila 26-godišnja aktivistkinja Daphni Leef, čiji je šator bio među prvima i koja se u javnim istupima iskazala uvjerljivošću i artikuliranim stavovima, pored kojih su fraze i floskule profesionalnih političara počele zvučati sve praznije.

'Naši političari su nas s godinama uvjerili da je konflikt s Palestincima jedini problem koji imamo. Stalno se trebamo plašiti, govore nam da će nas napasti Iran, da nam prijeti novi holokaust. Tako su uspjeli da se plašimo tražiti prava koja nam pripadaju', dijagnosticirala je Daphni Leef izraelskim i svjetkim medijima situaciju koja je prethodila ljetnim šatorskim prosvjedima.

Naravno, nije trebalo dugo čekati da predstavnici vlade počnu omalovažavati prosvjednike, otprilike kao u Hrvatskoj početkom godine, pa je ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman izjavio da u Izraelu 'nema krize, jer restorani su puni'.

Ministar obrane upozorio je prosvjednike da 'Izrael nije Švicarska' te da se mora paziti na sigurnosnu situaciju, zapravo aludirajući da građanski protesti predstavljaju opasnost za Izrael! Desničari su bili naročito brutalni u svojim napadima na mlade prosvjednika, nazivajući ih komunjarama i anarhistima (kao da su se retorici učili od hrvatske vlade), 'žderačima sušija' i 'napušenim narkomanima'. Samo je još falio glasnogovornik vlade da bezočno slaže u TV-kamere da prosvjednike plaća opozicija.

Ovoga puta ta prijeteća, ali šuplja retorika nije upalila jer je Izraelcima prekipjelo od toga da nekoliko tajkunskih obitelji kontrolira cijelu nacionalnu ekonomiju, od toga da se moćnima pogoduje na svakom koraku, od toga da se mladi pitaju imaju li uopće bilo kakvu budućnost.

Generacija Izraelaca koja se frustrirano povukla iz politike te se prepustila darvinističkoj borbi za opstanak, ovoga je ljeta opet našla zajednički glas i otkrila solidarnost kao najsnažniji način ostvarivanja društvenih promjena.

Novinarka Ruti Hertz ovako u Guardianu objašnjava situaciju: 'Do ovog ljeta su se ljudi stidili što jedva sastavljaju kraj s krajem. Svaka osoba je bila usamljena u svojoj situaciji i mislila da je to isključivo njihov problem. Protesti su sve to promijenili.' Hertz ističe da su ona i njen suprug Roi, koji radi kao učitelj, shvatili da imaju jednake prihode kao prije deset godina kada su se upoznali, dok je oko njih sve postalo mnogo skuplje: 'Ne tražimo puno, nego tek da možemo dočekati kraj mjeseca bez da molim roditelje za novac.'

Vlada desničara Benjamina Netanyahua za sada je na proteste reagirala tako što je osnovala posebnu komisiju, valjda u skladu s onom Churchillovom da 'ako ne želiš riješiti neki problem, onda osnuj komisiju'. No ništa se bolje nije snašla ni laburistička opozicija, koja je zapravo odavno napustila zalaganje za socijalnu pravdu, pa sada sve zanima kako će se prosvjedi dalje razvijati i hoće li iz njih izaći nova stranka.

Ekonomist Dan Ben-David upozorava da se socijalna situacija u Izraelu godinama pogoršava, iako ekonomija stalno raste. Oko 20 posto izraelskih obitelji živi u siromaštvu, dok država sve manje novaca daje za socijalu, a sve više za vojsku. U krizi je i obrazovni sustav, s prosjekom od čak 39 učenika po razredu!

'Naša vlada izlazi u susret samo onima koji imaju moć – ortodoksnim Židovima, naseljenicima na palestinskim teritorijima, šefovima velikih kompanija, okoštalim sindikatima', izjavio je za medije Ben-David, napominjući da se u izraelskom gospodarstvu sada stvaraju monopoli, naseljenicima se grade ceste i daju jeftini krediti, a ortodoksni Židovi imaju stipendije da iščitavaju Toru cijeli dan i ništa drugo ne rade. Radnicima i srednjoj klasi zato se sustavno uzima, smatra ovaj ugledni ekonomist.

Zanimljivo je da su izraelski prosvjedi za socijalnu pravdu došli nekoliko mjeseci nakon tzv. Arapskog proljeća, odnosno pobune u Tunisu koja je također bila potaknuta teškom socijalnom situacijom i očajem mladih koji ne vide perspektivu u životu. Ispostavilo se da slične stvari muče mlade Tunižane, Egipćane i Izraelce, kao i, primjerice, mlade Španjolce, koji su ljetos također bili na ulicama. Može se reći da je u pitanju novi sukob generacija, s obzirom na to da mladi sve više shvaćaju da im njihovi roditelji ostavljaju svijet u lošijem stanju nego što su ga dobili. S obzirom na situaciju u Hrvatskoj, nejasno je zbog čega se ovdašnja mladež još uvijek oduševljava gadgetima i reality showovima, jer i njih isto čeka.