Nicolas Kasanzew, sin Rusa koji su nakon pobjede oktobarske revolucije stigli u Srbiju, rođen je u Salzburgu 1948. i s pet mjeseci starosti u parobrodu Olimpia stigao je iz Genove u Buenos Aires. Postaje novinar 1972. i piše za razne časopise, a od 1979. radi i za televiziju za koju izvještava o građanskom ratu u Nikaragvi te godinu dana kasnije o ratu u El Salvadoru. Te 1980. godine prati i sprovod maršala Josipa Broza Tita, ali je njegova slava dosegnula vrhunac 1982. kada je radio kao izvjestitelj iz rata Argentine i Velike Britanije, iako je nakon toga izvještavao i s ratišta u Libanonu i Iraku.

Upitan o proširenom mišljenju da su generali tadašnje diktature krenuli u rat kako bi, patriotskim igrama, 'osvježili' lice svoje narušene vlasti, on odgovara da generali nisu željeli rat. Imali su namjeru samo povratiti otoke, ali su se našli pred zidom jer se narod pojavio na ulicama i trgovima pretvarajući taj poduhvat u vrlo važnu nacionalnu stvar. Patriotizam je uzeo maha jer su ljudi bili oduševljeni vraćanjem dijela zemlje koji je toliko dugo bio okupiran pa generali nisu mogli ubaciti u rikverc jer bi to značio njihov kraj.

Od povratka demokracije 1983. i vlade predsjednika Raúla Alfonsína pa do današnje vlasti, poznate i kao kirhnerizam (varijanta peronizma koju je provodio pokojni predsjednika Néstor Kirchner i njegova udovica, sadašnja predsjednica Cristine Fernández de Kirchner), nastavlja se, kaže Kasanzew, proces tzv. demalvinizacije. On se sastoji u tome da se poistovjeti rat za Malvine sa samom vojnom diktaturom (iako je rat sam po sebi bio, iz perspektive tamošnjih heroja, anti-diktatorski proces) i da se tomu dodaju potpune izmišljotine poput one da je na Malvinima namjerno provedena eliminacija vojnika ročnika, teza koju danas promoviraju oni koji bi željeli postati žrtve diktature i dobiti novčanu odštetu kakvu dobiva rodbina ubijenih i nestalih tijekom vojne vlasti i građanskoga rata, ali i pripadnici gerilskih snaga.

Za ovoga novinara proces 'demalvinizacije' znači lažno govoriti o ratnim događajima, pokazujući ili naglašavajući samo one mizerne pojave koje ima svaki rat, ali izbjegavajući pokazati veličanstvena djela, herojske čine i uspjehe. I to tako da se Argentinci srame svega što su učinili, što su izazvali moćnu Englesku, tako da im nikada na pamet ne padne nešto slično, u smislu traženja suvereniteta otoka. Osim toga, iz strukture vlasti i iz medija se građanstvo bombardira porukama da je sve bilo učinjeno loše, a istina je zapravo da je bilo mnogo heroja koji su iznenadili svijet svojom hrabrošću.

Gotovo svi engleski zapovjednici koji su se borili na Malvinima potvrđuju da su umalo izgubili taj rat, budući da su argentinski zrakoplovci (među njima i Danijel Jukić, hrvatskog porijekla) desetkovali flotu te zato što trupama koje su se iskrcale nije ostalo previše streljiva i hrane. Oni su sa strahom očekivali argentinski protunapad koji zapovjednik obrane, general Mario Menéndez, nikada nije zapovijedio. Vjeruje Kasanzew da bi taj rat bio dobiven da su argentinske snage izdržale još par tjedana.

Sukob koji je oko Falklandskog otočja godine 1982. posve nenadano izbio između Argentine i Velike Britanije, otkrio je mnogo povijesnih činjenica o tom otočju, dotad uglavnom nepoznatom svjetskoj javnosti. Međutim, manipulirajući činjenicom da je Republika Argentina bila članica Pokreta nesvrstanih, u nekim se dijelovima svijeta pokušalo prikriti da je u istoj toj zemlji na čelu vojna hunta koja tobožnjom brigom o otočju zapravo prikriva sva djela i nedjela svoje unutarnje politike.

Smatra se da su ratne operacije počele 19. ožujka iskrcavanjem 50 Argentinaca na otok Južnu Georgiju, podizanjem argentinske zastave i simboličkim proglašenjem suvereniteta. Pokušaj britanskog broda HMS Enterprise da intervenira spriječila je argentinska ratna mornarica: 2. travnja 1982. argentinski marinci su se iskrcali na Falklande i nakon kraćeg otpora savladali malobrojni britanski garnizon. Istoga dana su argentinske snage zaposjele Južnu Georgiju i Južne Sandwich otoke.

U Argentini je uspješna invazija izazvala svenarodno slavlje. Argentinske okupacijske vlasti su promijenile ime falklandskog glavnog grada Port Stanley u 'Puerto Argentino', uvele su španjolski kao službeni jezik i tjerale stanovnike da voze desnom stranom ulice.

Nakon početne nevjerice i šoka, britanska vlada Margaret Thatcher odlučila je otočje vratiti oružanom silom. Mornarička eskadra s dvama nosačima aviona poslana je u južni Atlantik, a kasnije su im se pridružile kopnene snage od nekih 5000 ljudi. Velika Britanija je također pokrenula diplomatsku ofenzivu - iako su latinoameričke i nesvrstane zemlje (uključujući SFRJ) uglavnom stale uz Argentinu, Britanci su uspjeli isposlovati rezoluciju UN-a koja je zahtijevala argentinsko povlačenje te podršku svojih partnera u EEZ-u. S druge strane, SAD je ostao neutralan u sukobu, a administracija Ronalda Reagana oštro podijeljena u tome kojem od svojih dvaju saveznika pružiti podršku.

Britanska protuofenziva je prve rezultate dala 21. travnja kada je odred marinaca i specijalaca 25. travnja osvojio Južnu Georgiju i zarobio argentinsku podmornicu. Dana 1. svibnja su Britanci počeli zračne napade na Puerto Argentinmi (Port Stanley), a nakon toga su uslijedili prvi okršaji između britanskih i argentinskih zrakoplova. Dan kasnije zbio se ključni događaj cijelog rata - britanska nuklearna podmornica Conqueror potopila je argentinsku krstaricu General Belgrano. Nakon toga se argentinska mornarica povukla u matične luke, prepustivši zrakoplovstvu da snabdijeva garnizon na Falklandima i pokuša spriječiti britansko iskrcavanje.
Iako se argentinsko zrakoplovstvo, koje je operiralo iz baza u Argentini, istaklo u ratu i iako je uspjelo potopiti britanske brodove, uključujući razarač Sheffield, nije bilo u stanju spriječiti britansko iskrcavanje u zaljevu San Carlos 21. svibnja.
Unatoč tome što su britanske snage na Falklandima bile brojčano inferiorne Argentincima te opterećene nedostatkom teškog oružja i cijelim nizom logističkih problema, 28. svibnja su nakon teške borbe uspjele likvidirati argentinski garnizon u Goose Greeneu. Nakon toga su slijedili manji okršaji kao priprema za ofenzivu na Port Stanley koja je počela 11. lipnja. Tom prilikom su Britanci izveli jedan od posljednjih juriša u povijesti u kojima je korišten bajunet. Argentinske snage, sastavljene od neiskusnih, demoraliziranih i loše vođenih ročnika, brzo su podlegle malobrojnijim napadačima sastavljenim od iskusnih, vrhunski izvježbanih i profesionalnih postrojbi. U trenutku kada su se britanske snage nalazile na prilazima Port Stanleyu, 14. lipnja, argentinski je zapovjednik Falklanda potpisao kapitulaciju, a 20. lipnja je kapitulirao i argentinski garnizon na Južnom Sandwich otočju, čime su završile ratne operacije o kojima, kako kaže Nicolas Kasanzew, Argentinci gotovo ništa ne znaju, unatoč gubitku 649 argentinskih života.

Sadašnja predsjednica Cristina Fernández de Kirchner ipak prijeti britanskoj vladi - embargom i ekonomskim sankcijama te zabranom uplovljavanja brodovima s britanskom ili zastavom Falklands. Na pitanje što misli o novim potezima argentinskih vlasti, Kasanzew odgovara: 'To su prazne riječi. Nemoralno ponašanje, manipualicija s jednim časnim ciljem, a sve kako bi se skrenula pažnja građana sa žestokih ekonomskih problema i poskupljenja. Dimna zavjesa. Eto. Jer, ovo je fundamentalno: vlast nastavlja kampanju da je rat bio posljedica ludosti jednog pijanog generala i predsjednika, umjesto da se kaže istina, da su borci otišli na Malvine braniti domovinu. Tko su onda oni koji su odgovorni za sva samoubojstva ratnika nakon konflikta? Oni koji tvrde da je to bio apsurdni pothvat, ponavljajući propagandne teze  tadašnje britanske premijerke Margaret Thatcher i uništavajući tako samopoštovanje argentinskih veterana.

U jednom komentaru u dnevniku El País iz Madrida mogli smo ovih dana čitati da će Malvini biti dio Argentine onoga dana kada Gibraltar bude u sastavu Španjolske: to jest, kada tako to odluči domicilno stanovništvo, sugerirajući pritom da oni žele ostati kolonije. Osvrćući se na takve opasne teze kolega Kasanzew kaže da će Malvinski otoci biti argentinski kada Velika Britanija, Engleska konkretnije, bude pod udarom ozbiljnih ekonomskih, rasnih i demografskih problema, kojih ima. Kelpersi, sa ili bez nafte koju kane eksploatirati, ne bi mogli popuniti ni kinodvoranu Rex u Buenos Airesu. Takozvano samoodređenje naroda se ne može primijeniti na njihov slučaj, rezolutan je, i tako se suprotstavlja grupi od 48 argentinskih intelektualaca koji su u petak potpisali izjavu prema kojoj se suprotstavljaju militarizaciji cijele priče i obilježavanju 2. travnja kao dana veterana i dana poginulih za suverenost tih otoka.