Budući da je peronist Alberto Fernandez osvojio 47,79 posto glasova ispred Macrijevih 40,71 posto, prema argentinskom izbornom zakonu kandidat lijevog centra je s više od 45 posto glasova pobijedio u prvom krugu izbora.

Novoizabrani predsjednik najavio je kako će se vrlo skoro sastati s odlazećim predsjednikom Macrijem kako bi razgovarali o političkoj tranziciji te je dodao da će sa čelnikom u odlasku surađivati na 'sve moguće načine'. Glavne točke razgovora trebale bi se odnositi na tešku gospodarsku situaciju u zemlji sa 45 milijuna stanovnika koju izjeda rastuća inflacija i anemična ekonomija.

Peronisti tvrde kako imaju rješenje za izvlačenje Argentine iz dugogodišnje ekonomske i političke krize te da će se pritom koristiti konceptom socijalne pravde koja je temelj peronizma ili justicijalizma kako se još naziva taj argentinski politički pokret koji je nastao 1946. godine i koji je pobjeđivao na devet od 12 predsjedničkih izbora na kojem mu je bilo dozvoljeno sudjelovati.

Stupove peronističkih ideala, poznatih kao tri zastave, čine socijalna pravda, gospodarska neovisnost i politički suverenitet. Peronizam se može opisati kao svojevrsni treći put, budući da podjednako odbacuje i kapitalizam i komunizam. Pritom se zalaže za korporativizam i cilj mu je posredovati i umanjivati tenzije između društvenih klasa, pri čemu je država odgovorna za pregovaranje i postizanje kompromisa u sukobima između poslodavaca i radnika. Tradicionalno, peronistički pokret je najjaču bazu imao unutar radničke klase i sindikata te je po svojoj prirodi okarakteriziran kao proleterski pokret.

Protivnici peronizma osuđuju taj pokret za autoritativnu ideologiju, dok su Perona učestalo uspoređivali s fašističkim diktatorima i optuživali ga za demagogiju, rugajući se njegovoj politici kao najnižem obliku populizma. Ističući svoje domoljublje, Peron se proglasio utjelovljenjem nacionalnosti, a svoje je protivnike redovito optuživao za nedostatak patriotizma.

Socijalisti, kao najveći protivnici peronizma, optuživali su Peronovu administraciju za korporativni karakter i očuvanje kapitalističke eksploatacije i klasnih podjela. Konzervativci su, pak, modernistički pristup karizmatičnog predsjednika odbacili bojeći se za vlastiti položaj, dok su liberali rogoborili protiv Peronovih diktatorskih tendencija i ambicija.

Peronizam su kritizirali i njegovi simpatizeri koji su unutar Justicionalističke stranke prepoznali populizam, ali su ga istovremeno branili stavom da taj politički pravac utjelovljuje interese narodnih mana, ponajviše najranjivijih socijalnih slojeva.

>>> Krvava povijest Argentine: kad država ubija svoje građane

Štovatelji peronizam cijene zbog antiimperijalističkih stavova i samostalnosti Peronove administracije, kao i zbog progresivnih društvenih inicijativa, poput univerzalnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja te besplatnog školovanja. U Peronovo doba stvoren je sustav stambenog zbrinjavanja za najniže slojeve, a uveden je i plaćeni godišnji odmor. Buduće majke dobivale su tri plaćena neradna mjeseca prije i nakon porođaja, a izgrađena su i brojna radnička odmarališta.

Peron je za predsjednika izabran 1951. godine, ali se nakon smrti izuzetno popularne supruge Eve našao sve više politički izoliran. Zbačen je u vojnom udaru 1955. te je protjeran u Španjolsku. Nakon što je 18 godina kasnije ponovno uspostavljena demokracija, Peron se vraća i pobjeđuje na izborima, ali načet bolešću nikako nije mogao spriječiti sve krvavije obračune između lijeve i desne frakcije svojih pristaša. Umro je 1974., a nasljeđuje ga njegova supruga Isabel Peron.