Obrana je pokušala dokazati da je sam uhidbeni nalog švedske tužiteljice Marianne Ny bio neregularan s obzirom na to da Assange u Švedskoj nije formalno optužen za ono što mu se imputira, već ga se samo traži da svjedoči pred istražnim sudom. Ali je Montgomery stjerala u kut svjedoke i dovela u pitanje održivost takve strategije Assangeovih branitelja.

Tužiteljica Montgomery, čini se, pobjeđuje jer je najprije uspjela da bivši švedski tužitelj Sven Erik Alhem prizna da bi i on djelovao slično kao što je učinila tužiteljica Ny i da bi i on isto izdao uhidbeni nalog jer je postalo jasno da je tužiteljica Ny opetovano i bezuspješno tražila od Assangea da svjedoči.

Osim toga, srušila je ključ Assangeove obrane iskamčivši da Alhem prizna da eventualno izručenje Švedskoj ne mora nužno značiti i opasnost da ga Švedska izruči SAD-u, što Assange i njegovi odvjetnici tvrde da će se dogoditi. Međutim, Alhem ne shvaća zašto tužiteljica Ny nije doputovala u London da ispita Assangea dok je bio pritvoren i prije nego što je pušten na slobodu nakon plaćanja jamčevine.

Konačno, Montgomery je stisnula Assangeova odvjetnika u Švedskoj, Björna Hurtiga, koji je također svjedočio u Londonu. Hurtig je priznao da je pogriješio kada je kazao da je tužiteljica Ny imala pet tjedana da ispita Assangea i da to nije učinila: ispravio se i kazao da nije imala pet, već tri tjedna. Hurtig se je još više kompromitirao jer nije uspio pojasniti zašto nije mogao kontaktirati Assangea između 22. i 27. rujna 2010. kada je postalo jasno da će njegovo odbijanje molbe tužiteljice Ny da svjedoči dovesti i do uhidbena naloga.