Dok mediji marljivo izvještavaju o požrtvovnosti Luke Bebića, koji se zahvaljujući snalažljivosti Miranda Mrsića iz dalekog Japana uspio vratiti automobilom, smisao putovanja hrvatske delegacije i dalje je zamagljen. Zašto je predsjednik Sabora Luka Bebić, zajedno s saborskim zastupnicima Mirandom Mrsićem i Vesnom Pusić, putovao tako daleko i što je tamo trebao ostvariti, ili se radi samo o još jednom lijepom turističkom i kurtoaznom putovanju državnih činovnika?
Skeptike nesklone trošenju proračunskog novca za putovanje saborske delegacije Zemlje Nemogućeg Proračuna u Zemlju Izlazećeg Sunca trebale bi obradovati informacije o ostvarenim pothvatima, objavljene na web stranicama Sabora.
Doduše, nema tu ni traga onoj ekonomskoj ofenzivi kakvu je Luka Bebić najavljivao, no predsjednik Sabora nije sjedio besposlen u Kawasakiju: 'S gradonačelnikom Kawasakija razgovaralo se o mogućnosti povezivanja srednjih škola iz Hrvatske sa srednjim školama iz Kawasakija gdje bi naglasak bio na povezivanju učenika, za početak putem internetske komunikacije.' U priopćenju se ne navodi kako će izgledati drugi korak: planira li se možda teleportacija nadarenih hrvatskih srednjoškolaca u Kawasaki, no dogovoreno je da hrvatski veleposlanik u Japanu Drago Štambuk nastavi raditi na realizaciji 'tih projekata'.
Nije tu kraj Bebićevim uspjesima: razgovaralo se i o mogućnosti razmjene izložbi slavnog japanskog slikara Tara Okamota i hrvatskog slikara Ede Murtića. U termoelektrani Toden Kawasaki, koja prodaje paru kao usputni proizvod, što je Bebićeva osnovna djelatnost, 'proučavana su japanska iskustva u energetici i učinkovitoj zaštiti okoliša koja mogu odlično poslužiti kao predložak u pripremi hrvatskih projekata za pripreme za korištenje EU fondova'.
Ako se uspjehu u Kawasakiju dodaju dan ranije ostvareni značajni Bebićevi susreti s bivšim predsjednikom japanske vlade, vođom najjače oporbene stranke i zamjenikom ministra poljoprivrede, koji je istaknuo da Japance zanima uvoz drvne građe, osobito hrasta, može se zaključiti da je pred Hrvatskom procvat hrvatsko-japanskih odnosa.
Naravno, skeptici uvijek mogu zaključiti da je to sve, baš sve predsjednik Sabora možda mogao realizirati i putem interneta. Doduše, tada ne bi on sam uživao u pogledima na rascvale trešnje. U suhom priopćenju na stranicama Sabora, nažalost, nismo dobili informacije o bogatom programu kojim su članovi hrvatske delegacije sigurno ispunili slobodno vrijeme u uzbudljivom Japanu. Nije li to sve skupa bilo vrijedno hrabrog višednevnog povratka avionom i automobilom koji je potom uslijedio?
