Istražna su povjerenstva ovih dana definitivno postala 'in', i to ne samo u Hrvatskoj. Pomalo zaboravljajući staru Churchillovu izreku prema kojoj, 'ako nešto ne želiš riješiti, osnuj povjerenstvo', javnosti pojedinih europskih zemalja s velikom pozornošću prate što će o aferama koje ih potresaju ustanoviti njihova parlamentarna istražna povjerenstva. Austrijanci, ali ne samo oni, posljednjih tjedana tako željno iščekuju do kakvih će zaključaka doći predsjednik istražnog povjerenstva koruškog parlamenta za aferu Hypo, Rolf Holub. Ništa manja očekivanja izražavaju i stanovnici Islanda, čije je parlamentarno istražno povjerenstvo zatražilo da se bivšega premijera Geira Haardea i najistaknutije ministre iz njegove vlade izvede pred visoki sud pravde zbog teške financijske krize koja je potresla tu zemlju. Javnost, pritisnuta krizom, traži krivce, a istražna povjerenstva u tome im, kako se čini, žele pomoći.

I Hrvatska, kako znamo, ima svoje istražno povjerenstvo koje ovih dana intenzivno traži odgovor na pitanje kako je i zašto došlo do privatizacije Ine, i kako su mađarski vlasnici došli do utjecaja koji danas imaju u toj nekad domaćoj naftnoj kompaniji. No kad bi se u Hrvatskoj provela neka ozbiljnija anketa o tome hoćemo li iz njegova rada uistinu doznati punu istinu o privatizaciji Ine, uvjeren sam da bi većina ispitanih odgovorila niječno. Tko u Hrvatskoj još uopće vjeruje da je nekoj političkoj instituciji stalo do istine, osobito kad je posrijedi neki 'veći posao'!? Pa ipak, rad toga povjerenstva proteklih dana naišao je na golem interes medija i javnosti. Hoće li se pojaviti Sanader? Hoće li Polančec do kraja 'otkucati' svoje dojučerašnje pajdaše iz Vlade i 'nevjernu braću' iz stranke? Hoće li bivšem potpredsjedniku Vlade odgovoriti Šuker ili Kosor? Hoće li se u priču vratiti i Mesić... Sve je skupa počelo podsjećati na neki dobro režirani politički triler u kojemu će, nakon sve napetijih zapleta i nastavaka, možda i morati stradati neki Pedro, ali nipošto ne smije propasti posao.

Oni koji malo dulje prate povijest hrvatskih istražnih povjerenstava reći će – ništa novo. Jer, pokazali su rezultati dosadašnjih saborskih istražnih povjerenstava, ona su, kao politička, a ne neovisna istražna tijela, uvijek dolazila do političkih, teško provjerljivih, a često i sasvim neuvjerljivih zaključaka. Kad je tako tadašnji predsjednik HSLS-a Dražen Budiša krajem 90-ih pomalo naivno zatražio da se istraži tko je naložio pokretanje plana destabilizacije njegove nekad moćne oporbene stranke, povjerenstvo je zaključilo da nije uništavan HSLS, nego upravo suprotno – vladajući HDZ. Jedno je drugo istražno povjerenstvo, 10-ak godina kasnije, isto tako većinom ruku utvrdilo da u nabavi vojnih kamiona mimo javnog natječaja nije bilo nikakvih nepravilnosti.

10 godina poslije: Tko je uopće bio pravi vlasnik Večernjaka?

No ako su usporedbe uopće moguće, saborsku istragu privatizacije Ine možda je najbolje usporediti sa svojedobnom istragom privatizacije Večernjega lista.

Godina je 2000, koalicijska je vlast tek nekoliko mjeseci u Banskim dvorima, a predsjednik Mesić na Pantovčaku. Istražno povjerenstvo, kojemu je na čelu Joško Kontić iz HSLS-a, uzelo si je u zadatak istražiti tko je pravi vlasnik Večernjega lista koji je prodan dvije godine prije. Nakon brojnih ispitivanja nekadašnjih istaknutih državnih dužnosnika – baš kao i danas, pred upaljenim reflektorima i očima zainteresirane javnosti - povjerenstvo ne otkriva ništa spektakularno. Utvrđuje tek da je taj list, uz neke nepravilnosti slične većini drugih privatizacijskih priča, kupila neka off shore kompanija s nekih egzotičnih otoka. Dvojica hrvatskih poduzetnika, s tvrdnjom da su pravi kupci oni, tome će se listu javiti sami, no jesu li njihova 'priznanja' bila stvarna ili iznuđena, do danas je ostala tajna. Bilo kako bilo, nakon nekoliko posjeta austrijskih dužnosnika Zagrebu, taj će hrvatski list iste te godine biti prodan sadašnjemu austrijskom vlasniku. Neki tvrde, a među njima je bio i predsjednik istražnoga povjerenstva Kontić, po višestruko nižoj cijeni od realne.

Godina je 2010, predizborna. U istrazi o kupnji paketa dionica Podravke pojavilo se nagađanje da je MOL preko OTP banke, široj javnosti jedva razumljivim financijskim operacijama, Podravci osigurao kredit za kupnju vlastitih dionica. MOL je sebi zauzvrat, kako se tvrdi, time osigurao veća upravljačka prava u Ini. SDP u Saboru stoga traži istražno povjerenstvo koje bi se pozabavilo izmjenama ugovora između Vlade i MOL-a, kojima su ta upravljačka prava mađarskoga partnera regulirana. HDZ pristaje, ali pod uvjetom da se u istragu uključi i prva privatizacija Ine iz 2003. Oporba računa da će populariziranjem priče o Ini u javnosti pojačati dojam o lopovluku vladajućih, dok HDZ planira bijes iste te javnosti okrenuti na koalicijsku vladu koja je prva prodala 'to hrvatsko obiteljsko srebro'. Ako pak i ne uspije, teret lošeg pregovaranja s Mađarima uvijek može prebaciti na leđa otpisanom Polančecu i odbjeglom Sanaderu. I jedni i drugi razmišljaju o svojoj političkoj koristi i protivnikovoj političkoj šteti, što u politici nije ni zabranjeno ni neuobičajeno.

Što je uopće pravi cilj istrage?

No kako cijela ta priča uopće može završiti i što se svime time može postići za samu Inu, njene radnike, porezne obveznike i državu, pitanje je koje nitko ne postavlja. I koga rezultati istražnih povjerenstava uopće obvezuju? Hoće li se, možda, poništiti privatizacija Ine, a MOL-u vratiti novac, utvrde li se neke nepravilnosti? Hoće li se od vlasnika iz Mađarske zatražiti da se odreknu odlučujuće uloge u upravljanju kompanijom čiji su pojedinačni najveći vlasnici? Hoće li se od njih tražiti da odustanu od najavljenog otpuštanja 1.500 radnika zbog racionalizacije poslovanja? Što je uopće pravi cilj te silne istrage, kao da je prestalo biti važno, sve dok show može ići dalje.