'Razgovarao si s jednim i kao da si razgovarao sa svima. Sve je to isto. Otprilike kao priče migranata koji bježe iz Sirije', kazao mi je stariji kolega dok smo razgovarali potkraj prošlog tjedna na prvom letu domaćeg avioprijevoznika za Dublin. Naravno, razgovor se odnosio na novu generaciju hrvatskih iseljenika koja je odlučila potražiti sreću u glavnom gradu Irske.

Iako njegova opaska dijelom stoji, jer svima je zajedničko to da su pobjegli zbog nesposobnosti vlastite države da pomakne gospodarstvo s mrtve točke, pa samim tim osigura uvjete za život kakav priliči ljudima, opet, svatko ima neku svoju priču, manje ili više zanimljivu.

Za razliku od ekonomske emigracije s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, koja bi se ukrcala na prvi brod u Genovi, pa gdje ih put odnese, od SAD-a do Čilea, ili one iz sredine 60-ih prošlog stoljeća, koja bi na isti način ulazila u autobuse i vlakove za Njemačku, ova današnja ciljano ide u Dublin.

Keltski tigar, kako mnogi nazivaju Irsku jer je najbrže rastuće gospodarstvo u EU, traži radnike svih profila, od građevinaraca do IT stručnjaka. Posljednji podaci govore da je u nju otišlo oko 17 tisuća Hrvata, što čini grad veličine Poreča.

Jedna od njih je i Jasmina Barić. Zagrepčanka Jasmina, za razliku od nekih drugih Hrvata u Dublinu, imala je posao. Štoviše, njeno radno mjesto bilo je sigurno jer je bila tajnica kluba Živog zida i Snage u Saboru. Drugim riječima, nije morala strepiti od toga hoće li dobiti 'pedalu', hoće li joj plaća biti isplaćena, kao i hoće li raditi vikendima, a da joj se oni adekvatno ne plate.

Bijeg iz Hrvatske

'Bila sam tajnica od 1. studenog 2016. do 1. prosinca 2017. godine. Mnogi su mislili da nisam svoja kad sam kazala da ću otići, ali ja sam tu odluku, iako je ona jedno vrijeme tinjala, donijela vrlo brzo. Naime, kad radiš u Saboru i vidiš kako stvari funkcioniraju, vrlo brzo doneseš odluku da spakiraš kofere. Imala sam kolegicu koja je otišla na Island i onda sam rekla - ma, idem i ja. Otišla sam u Irsku, ovdje sam pet mjeseci i nijednog trenutka nisam požalila', iznosi nam Jasmina u jednom od kafića u ulici Liffey u središtu grada.

Kao i svi članovi udruge Franak, iz koje je izrasla stranka Snaga, čija je još članica, gušio ju je kredit u 'švicarcu' pa je angažmanom u udruzi i stranci pokušala mijenjati stvari. I premda su izvojevali djelomičnu pobjedu na tom terenu, stanje u parlamentu, objašnjava, bilo je ključno za dizanje sidra.

'Kad Sabor gledate iznutra i vidite kako se trguje, brzo shvatite sve čega smo inače svjesni, a to je da su rijetki oni koje je briga za ljude. U mom slučaju stvar koja je prevagnula bila je situacija iz svibnja, u krizi vlasti, kad je Most izašao, a HNS ušao u Vladu s HDZ-om. Pregovaralo se i sa Snagom i mi smo imali nekoliko prijedloga zakona koji državu ne bi koštali ništa, a pomogli bi ljudima. Koštalo bi to banke, ali rečeno nam je da smo preskupi. Tu shvatite da njih nije briga za ljude', pomalo s gorčinom navodi Jasmina.

Nakon toga počela je gledati karte za Dublin, ponude poslova i što sve treba napraviti da bi podnijela zahtjev za dobivanje tzv. PPS broja, nešto slično našem OIB-u.

'Kupila sam kartu i o svemu sam obavijestila šefa kluba Ivana Pernara, kojem to, kao ni Ivanu Viliboru Sinčiću, nije sjelo. Pernar mi je rekao da mi neće potpisati raskid ugovora, a Sinčić je to doživio kao osobni poraz jer se on bori protiv iseljavanja mladih. Međutim na kraju su se sa svim pomirili i rekli da odem ako mislim da ću biti sretna', prepričava Jasmina.

Iako je siguran posao u Saboru zamijenila radom u fast foodu u Dublinu, kaže da nije požalila.

'Od idućeg tjedna trebala bih započeti raditi u jednom optičkom lancu trgovina. Posao i plaća trebali bi biti bolji. Ovdje se rad cijeni. Svaki prekovremeni sat se plaća, ali isto tako ako posla nema sati koji se ne odrade, ako tako kaže šef, se ne plaćaju', pojašnjava Jasmina.

Iako mnogi misle da novac u Dublinu pada s neba, Jasmina ističe kako se rad u Irskoj cijeni i uvijek postoji mogućnost napretka.

'Nisam došla na blef, sve sam proučila. Posao sam pronašla iz Zagreba, termin za PPS broj sam uglavila i nisam bila nepripremljena', objašnjava Jasmina svoje irske početke.

Skup najam stanova i besplatna voda

Za Irce ima samo riječi hvale, a život u Dublinu joj je dobar iako, priznaje, čovjek - kad tako dođe - mora biti svjestan toga da će mu se sve okrenuti.

'Irci su nevjerojatno ljubazni i susretljivi. Na poslu su me srdačno prihvatili i nikad nisam imala nikakvih problema. Najveći minus u Dublinu je stanovanje. Stanovi su iznimno skupi jer ih je malo, a puno ljudi se doselilo', navela je.

Cijena stanova od osamdesetak kvadrata u širem centru Dublina kreće se od 1700 do 2900 eura, a ugovor između najmodavca i najmoprimca uređen je do najsitnijih detalja. Najam tako ne smije poskupjeti više od četiri posto godišnje, svi moraju biti prijavljeni…

'Zbog malog broja nekretnina i visokih cijeni najma velik broj ljudi pronalazi cimere za stanove kako bi se smanjili troškovi života. To je jedan od ustupaka na koje čovjek mora biti pripravan kad dođe u Dublin. Minimalna zagarantirana satnica je 9,55 eura bruto, a porez na minimalcu se gotovo ni ne osjeti. Režijski troškovi nisu visoki. Voda je u Irskoj besplatna, ali recimo gradski prijevoz je skup. Mjesečni pokaz košta oko 130 eura', objasnila je Jasmina.

Iako je velik broj Hrvata otišao na obećani otok, ima i onih koji nisu izdržali. Njihove priče i razlozi su različiti, od toga da se nisu mogli naviknuti na promjenjivu klimu, preko činjenice da vam se život okrene naglavačke, pa do toga da kad dođete morate u džepu imati određenu količinu novca dok se ne snađete. Kako to obično biva, velike zajednice u tuđini obično se getoiziraju. Jasminin dojam je da u Irskoj to nije tako iako postoji pub Living Room, u koji zalaze Hrvati.

'Multikulturalnost Dublina jedna je od njegovih vrijednosti. Onaj tko to nije spreman prihvatiti ne treba ni dolaziti i pokušavati. Primjećuje se da se Brazilci, Poljaci i Moldavci, kojih ima dosta, drže zajedno', iznijela je svoje dojmove.

O povratku u Hrvatsku za sada ne razmišlja.

'Najviše mi nedostaje obitelj, ali za sada se ne mislim vratiti. Sada sam u Irskoj, sutra ću možda biti negdje drugdje. Ljudi ovdje žive, razmišljaju o tome gdje će provesti vikend i kamo će na godišnji odmor. Nema politike i opterećenja stvarima koje su uobičajene u Hrvatskoj', zaključila je.