Iako je pomorska blokada Dubrovnika počela još u rujnu 1991, a prvog dana listopada opći napad JNA, srpskih i crnogorskih dragovoljaca na višestruko brojčano slabije hrvatske branitelje, 6. prosinca uslijedio je najžešći napad. Grad nije pao.

'Najteže mi je bilo kad sam došao i čuo što Dubrovnik ima, s čime računa da se može braniti, a znajući što je moguće i kakvim snagama raspolaže agresor. Nije me to pokolebalo', prisjeća se herojskih dana zapovjednik obrane Dubrovnika, general Nojko Marinović u jednom od rijetkih intervjua u hrvatskim medijima, koji je ovih dana dao portalu DubrovnikNet

Na dubrovačkim bojišnicama, dugim više od 200 kilometara, agresoru se suprotstavilo 750 slabo naoružanih branitelja, pripadnika ZNG-a i policije te dragovoljaca. Nasuprot njima bilo je, po nekim procjenama, najmanje 10.000 vojnika, mornarica i zrakoplovstvo.

'Dubrovnik je jedini hrvatski teritorij koji je 1991. bio potpuno opkoljen, ali nije pao u neprijateljske ruke. Moramo se zato odužiti svim braniteljima, palima, ranjenima i zarobljenima i onima koji su, srećom, neoštećeni prošli kroz to vrijeme', kaže Vido Bogdanović, dubrovački branitelj i nekadašnji gradonačelnik.

Hrabri branitelji, zajedno sa svojim ratnim zapovjednikom, reći će da je bilo i težih dana od 6. prosinca, počevši od pada Konavala, presijecanja kopnenih veza s ostatkom Hrvatske, ali i dolaska neprijateljskih postrojbi pred sam grad krajem listopada. Bez struje, vode i redovite opskrbe hranom ostalo je više od 50.000 ljudi.

'Najteži dani za obranu Dubrovnika bili su od 11. do 13. studenog. Doduše, i 6. prosinca je bio težak i složen, ali smo bili jaki na crtama obrane', tvrdi general Marinović prisjećajući se najtežih dana u višestoljetnoj povijesti Dubrovnika.

Slike Dubrovnika tijekom opsade i granatiranja, posebice na Sv. Nikolu, obišle su svijet. Razaranje povijesne jezgre objektivom je zabilježio i Pavo Urban. Na radnom zadatku, fotografirajući uništavanje Straduna, Urban je poginuo 6. prosinca nedaleko od Orlandovog stupa.

'Imali smo hrvatsko srce u toj epopeji obrane Dubrovnika. Ljudi su hrabro, s malo oružja, išli braniti svoj grad i Hrvatsku. Bila je to moja obaveza i ništa posebno nisam tražio za to', 20 godina poslije govori Vlado Onofri, dozapovjednik Odreda naoružanih brodova koji su također branili Dubrovnik.

Vrlo skromno, dva desetljeća nakon hrabrog otpora neprijatelju, govore i drugi dubrovački branitelji. Tvrde da su 'učinili najbolje što su mogli'. 'Nema tu nekog herojstva. Tako je jednostavno bilo', poručuju.

Napad na Dubrovnik trajao je 6. prosinca 1991. punih 10 sati, no obrana nije pokleknula. U eteru se čulo 'Uništiti sve do temelja'. Branitelji su izdržali. 'Trajalo je dok se nisu potegnuli telefoni, a do 13 sati bombardiranje je prestalo', prisjetio je Vlado Onofri. Napad je prestao, no opsada je nastavljena i trajala je još mjesecima.

'Jedini smo grad u državi koji je bio sedam mjeseci u potpunom okruženju i borio se, opstao i održao se. Nije pao', ponosan je general Nojko Marinović.

Tek nakon pritiska međunarodne zajednice i početka akcije za deblokadu Dubrovnika, JNA i neprijateljske postrojbe povukle su se krajem svibnja 1992. iz dubrovačke općine te se premjestile u susjednu BiH.

Neprijatelji su ipak pod kontrolom držali prilaze Dubrovniku, nakon čega je uslijedilo nekoliko akcija Hrvatske vojske, čime je u drugoj polovici godine okončana kopnena blokada. HV je uskoro izbio na granice prema BiH i Crnoj Gori.

U agresiji na dubrovačko područje ubijeno je 116 civila, dok je njih više stotina ranjeno. Poginulo je 430 hrvatskih branitelja, a 443 osobe zatočene su u logorima Morinj i Bileća. Najmanje 33.000 osobe su prognane ili izbjegle. Ukupno je 2.071 obitelj ostala bez doma. Uništeni su mnogi spomenici kulture nulte kategorije, gospodarske i civilne zgrade. Materijalna šteta procijenjena je na milijardu i pol eura.

'Gotovo 240 dana građani i građanke Dubrovnika živjeli su u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima. Na području Konavala, Župe dubrovačke i primorja u blizini Dubrovnika, snage JNA uništavale su selo za selom, rušeći, pljačkajući i paleći civilne objekte', podsjetili su i Građanski odbor za ljudska prava te Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.

Dio stanovništva, podsjećaju udruge, izbjegao je u Dubrovnik, sjevernu Dalmaciju i na otoke, a u selima su ostali uglavnom stariji mještani od kojih su mnogi ubijeni ili odvedeni u logore JNA.