Luksemburg sigurno bolje znate kao dio Beneluksa nego kao zemlju osnivačicu Europske zajednice za ugalj i čelik, organizacije osnovane 1951. čiji idejni začetnik jest tadašnji luksemburški ministar vanjskih poslova Robert Schumann, a iz koje će kasnije nastati Europska unija. Mimo toga, o ovoj zemlji vjerojatno imate nekakav opći set asocijacija iz kvizova: veliki vojvoda, Marc Girardelli, Igre bez granica i slično. Ako ste kvizomanski orijentirani, znate i da se na tromeđi ove zemlje s Njemačkom i Francuskom nalazi legendarno seoce Schengen, gdje je 1985. potpisan sporazum o slobodnom kretanju robe i ljudi unutar EU. Također, ovdje se nalazi i niz europskih institucija, poput Suda Europske unije, Eurostata i stručnih službi Europskog parlamenta. Stoga nije čudo da polovicu stanovništva države čine stranci, a među njima je i nekoliko stotina Hrvata.

Svi oni uživaju u blagodatima života u najbogatijoj državi eurozone, za čiji strelovit rast najveće zasluge pripisuju Jean-Claudeu Junckeru, koji je devetnaest godina bio premijer ove zemlje, a od 2014. je šef Europske komisije. U Luksemburgu je, naime, zakonski zajamčena minimalna plaća od 1800 eura, prosječna bruto zarada iznosi oko 4500, dok premijer mjesečno inkasira preko 26 tisuća eura. Bruto zarade preračunavaju se u neto prema progresivnim i izrazito širokogrudnim stopama, kako za pojedince, tako i za tvrtke. Takva politika nezaposlenost održava na stabilnih 5,7 posto, i zato je niz međunarodnih korporacija poput Ikee, Amazona, Paypala, Skypea ili ArcelorMittala (najvećeg svjetskog proizvođača čelika) sjedišta europskih ogranaka smjestilo u Luksemburg. No, praksa se polako počinje mijenjati nakon afere Luxembourg Leaks, zbog koje Europska komisija istražuje moguće pogodovanje korporacijama u izbjegavanju poreza, a McDonalds svoje sjedište seli u Veliku Britaniju.

S druge strane, obični ljudi nemaju tih problema. Štoviše, zaposlenicima iz zemalja EU, ali i onima koje međunarodni poslodavci presele u Luksemburg, država pokriva razliku između porezne stope u matičnoj zemlji i lokalnih stopa, plaća im dio troškova selidbe, nekima čak i školarinu za djecu. Obzirom na ograničenu količinu nekretnina u državi i izrazito visoke cijene, ovo je dar s neba. Za mjesečni najam dvosobnog stana u širem centru grada, naime, platit ćete između 1200 i 1500 eura, a nešto ćete uštedjeti tek na režijama, za koje trebate izdvojiti čak i manje nego u Hrvatskoj. Cijene hrane i ostalih troškova života također su dvadesetak posto više nego u ostatku EU, zbog čega se kupovina obavlja u šezdesetak kilometara udaljenim gradovima u Njemačkoj (Trier) ili Francuskoj (Metz).

Blizina triju susjednih zemalja – Njemačke, Francuske i Belgije – omogućava i stanovništvu tih zemalja da se u velikom broju svakodnevno slijeva u Luksemburg i uživa u privilegijama radnog prava. Ipak, iznenadit će vas činjenica da na ulicama grada Luksemburga od stranaca najčešće možete susresti – Portugalce. Oni se doseljavaju od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su, skupa s državljanima bivših portugalskih kolonija poput Angole i Zelenortskih otoka, ovdje našli spas od Salazarove diktature i neimaštine. Poseban odnos između dva naroda ugrađen je i u luksemburški zakon. Danas ih je ovdje gotovo 100 tisuća, ili bezmalo 20 posto stanovništva države.

Uz njih, izrazito brojnu grupu čine i doseljenici iz bivše Jugoslavije, posebno Sandžaka. Ove dvije skupine dominiraju u uslužnim djelatnostima, ali i crnoj kronici, pa se u duhu globalnog buma nacionalističkog populizma i ovdje znaju začuti protuuseljenički tonovi. Njih u parlamentu predstavlja ADR (Alternativna reformska demokratska stranka), konzervativna euroskeptična politička opcija koja je na posljednjim izborima 2013. skupila 6,6 posto glasova, a najbizarniji podatak je taj da dio njihovih glasača čine upravo Portugalci.

No, iako je stanovništvo većinski katoličko (preko 80 posto) i pretežno konzervativne orijentacije, sentiment agresivnog populizma u Luksemburgu ipak je teže podgrijati nego drugdje. Ovdje je, naime, razina tolerancije i poštovanja prava manjinskih skupina na izrazito visokom nivou, kako i dolikuje zemlji osnivačici EU. Prošećete li starom gradskom jezgrom, u izlozima suvenirnica ravnopravno ćete naletjeti na slike vojvodskog bračnog para i njihovih četvero djece, kao i uspomene s vjenčanja prvog europskog gay premijera Xaviera Bettela s njegovim životnim suputnikom. To što tabloidnom scenom kruže tračevi o tome da je veliki vojvoda ujedno i veliki ženskaroš, sklon druženju s voditeljicama nacionalne televizije, nikog ne zabrinjava previše. S druge strane, premijerovo javno iskazivanje seksualne orijentacije kao da je dodatno oslobodilo liberalni svjetonazor. Na ulicama grada, ali i kulturnim događajima, posvuda ćete susretati dotjerane i opuštene gay parove koji se ne srame pokazati svoju ljubav, te steći dojam kao da ste u nekom bogatom i skupom Berlinu.

I dok se većina zaposlenih u europskim i financijskim institucijama rijetko stigne maknuti iz administrativne četvrti Kirchberg, turisti najčešće upijaju Luksemburg kroz šetnju Grundom, dijelom grada smještenim na donjoj terasi, uz obalu rijeke Alzette, te ispunjenom restoranima, kafićima i povijesnim građevinama. Ovdje život pulsira specifičnom dinamikom: ulice su tijekom dana puste, a restorani se napune tek za vrijeme pauza za ručak u obližnjim korporativnim sjedištima. Tad možete uživati u pravoj babilonskoj kuli okusa – od restorana s izrazito kaloričnom domaćom kuhinjom pa do afričkih i azijskih jela koje u obližnjem muzeju, smještenom preko puta crkve sv. Ivana Krstitelja, pripremaju migranti. Već potkraj radnog vremena kreće migracija kompanijskog kadra u pubove i kafiće obližnjeg Rives de Clausena, gdje se alkoholom i razgovorima na aktualne teme, poput reguliranja statusa robota, ispire stres menadžerske svakodnevice. Pošto u Grundu parkirnih mjesta za automobile praktički nema, parkirati se morate na gornjoj terasi grada, a uspon od stotinjak metara lakše ćete prevaliti ekspresnim liftom.

Iz njega ćete još jednom baciti pogled na svjetla ovog simpatičnog i urednog grada, ukrašene fasade dvoraca pretvorenih u staračke domove, bučne teretne zrakoplove na horizontu i preskupi vozni park koji se kotrlja cestama gdje trake nestaju pa se ponovno pojavljuju, a žuta svjetla ne postoje. Pomislit ćete – ovo je vrlo vjerojatno htio Robert Schumann kad je zamislio preteču EU. Od srednjeeuropske utvrde u kojoj je veliki vojvoda godinama ugnjetavao plebejce, njegov grad i država pretvorili su se u bogatu oazu čije multikulturalno društvo uživa privilegije nemilosrdnog cijeđenja europskog proračuna i poreznog gostoprimstva korporacijama i bankama. Ako ste pobornik vrijednosti liberalnog kapitalizma uz poštovanje prava radnika i tolerantno društveno ozračje, stisnut ćete zube na uporno tmurno vrijeme i oceansku klimu te potražiti svoju sreću ovdje. Ako ste, pak, nomad na stalnom putu oko svijeta, vikend u Luksemburgu ostat će vam u sasvim ugodnom sjećanju. Barem dok ne dobijete obračun kartičnih troškova.