Takvi kandidati i njihove parole, u pravilu, izazivaju podsmijeh, neki ih nazivaju dežurnim ridikulima, ali ako pozorno pratimo što ovih dana govore i rade kandidati dviju najjačih stranaka – Kolinda Grabar Kitarović (HDZ) i Ivo Josipović (SDP), postavlja se pitanje tko je tu zapravo ridikul i čija je kampanja zapravo ridikulozna. Jer njihove su takve da se možemo zapitati bira li se na ovim izborima zvijezda nekog bizarnog TV showa ili predsjednik Republike. Estradizacija politike je trend koji nas prati godinama, ali u ovoj izbornoj kampanji s manjkom sadržaja i viškom taštine, ona se bliži svome vrhuncu. 

Predsjednik Josipović računa na kolektivnu amneziju i zaborav obećanja 'Nove pravednosti' i u javnost pušta videouratke u kojima se pita gdje je pravda, iako je to pitanje na koje bi on trebao odgovoriti, a ne postavljati ga ako želi da ga iole ozbiljno shvatimo. Josipović za sebe tvrdi i kako je on 'glas pravde', pa ako bismo tu tvrdnju i prihvatili kao istinitu, onda pravda ovdje više nije samo slijepa, nego je i nijema i gluha.

Šteta koju njegovim ambicijama da potvrdi predsjednički mandat nanosi izostanak valjanih argumenata, kojima bi se potkrijepile tvrdnje kako 'Nova pravednost' kao platforma kojom je osvojio prvi mandat nije doslovno mrtvo slovo na papiru, pokušava se ublažiti estradnim izletima poput odlaska na Severinin koncert. Posjetom koncerta Seve Nacionale želi se valjda pokazati kako je predsjednik, premda uštogljen, ipak čovjek iz naroda i ako ga pritom zvijezda nazove svojim predsjednikom, a on joj pričuva dijete, sreći ne bi trebalo biti kraja.

Od političkog rock 'n' rolla do političkog šunda

Josipovićeva glazbeno-politička avantura od Baretovog 'Puta ka sreći' do Severininog 'Gas, gas!' najbolje oslikava i njegov mandat i ono u što se pretvorio u tom mandatu. Od predsjednika koji je trebao biti fin i stabilan gospodin s lijeve strane političke scene, koji se predstavljao kao kritičar duboko korumpiranog sustava uspostavljenog u dugim godinama HDZ-ove vladavine, stigao je do bezličnog političara za kojeg ne možemo više sa sigurnošću reći kojoj političkoj opciji pripada, pa čak ni kojim sve interesnim skupinama služi. Bio je kratak taj put od političkog rock 'n' rolla do političkog šunda.

I baš po tom šundu on se nimalo ne razlikuje od glavne suparnice u borbi za Pantovčak Kolinde Grabar Kitarović, koja ne prestaje s budalaštinama, a zadnja je u nizu izjava kako je ona sigurno jedina u NATO-u koja zna i musti kravu i pucati. To bi valjda trebalo značiti kako je ona idealna žena za dužnost predsjednice Hrvatske? Biramo li na nacionalnoj razini idealnu kandidatkinju showa 'Mijenjam ženu', 'Ljubav je na selu' ili miss 'Plodova zemlje'? Nju glavnom protukandidatkinjom čini to što iza sebe ima stranačku mašineriju HDZ-a, a ne to što bi na političkoj sceni i u državnoj hijerarhiji mogla predstavljati željeno osvježenje. Koliko bi prostora u ozbiljnim medijskim prilozima dobila kandidatkinja poput nje a da nije iz redova HDZ-a?

Kolindi Grabar Kitarović i Ivi Josipoviću planove ozbiljno remeti Milan Kujundžić, koji teško dolazi do medijskog prostora, ali kad ga dobije, iskoristi ama baš svaku sekundu kako bi se nametnuo kao prihvatljiv kandidat, ali prihvatljiv, prije svega, desnoj, konzervativnoj Hrvatskoj. Taj ni ne pokušava osvojiti birače lijevo-liberalnog spektra, a ne pokušava zato što dobro zna tko ustvari ovdje odlučuje na izborima - najbrojniji su i najuporniji u izlasku na birališta penzioneri, a penzioneri su uglavnom konzervativni i vole i poštuju doktore.

Jednadžba s previše nepoznanica

U propagandnom smislu, Kujundžićeva je kampanja amaterska, vidi se da ne raspolaže financijskim sredstvima kakva su u igri u SDP-u i HDZ-u, igra na sirovi pseudopatriotski šund i ta taktika za sada mu donosi bodove pa je, uz Mirelu Holy, političar najbrže rastuće popularnosti. Budući da, kad je riječ o ljudskim pravima, sustavno zastupa ideje i stavove posve suprotne mojima, on nije kandidat koji bi mogao dobiti moj glas, ali moram priznati kako se zapravo jedini u ovoj bitci za Pantovčak doima kao političar koji zna što bi s predsjedničkim ovlastima. Jasnoća i dosljednost u stavovima koje zastupa njegovi su glavni aduti i baš zbog toga teško je prognozirati konačan ishod predstojećih predsjedničkih izbora.

Na prošlima je Josipoviću bilo relativno lako ostvariti pobjedu jer je HDZ imao slabog kandidata, a glavni protukandidat oko kojeg se okupila desnica bio je Milan Bandić, obilježen stigmom korumpiranog političara. Tada je svima bila puna kapa HDZ-a i još uvijek su ljudi mogli povjerovati u priču kako je Josipovićev SDP socijaldemokratska opcija.

Ali danas je sve drugačije - SDP je u slobodnom padu, birači ljevice toliko su razočarani da je veliko pitanje koliko će ih uopće i izići na izbore. Josipovića, u čijem uredu stoluje čelni čovjek Opus Deija, samo još rijetki ljevičari doživljavaju kao svog kandidata, a on mora dokazivati i da nije korumpiran; opterećen je aferom ZAMP i vezama s tajkunima koji se vuku po sudovima. Iako on i njegovi stožeraši to nikad ne bi priznali, izbori pred nama za Josipovića su jednadžba s previše nepoznanica, puno više nego što ih je imao Stipe Mesić kad je osvajao drugi mandat.