Fenomen udavača naslijepo iz nerazvijenih azijskih, istočnoeuropskih i latinoameričkih zemalja proširio se webom još krajem devedesetih godina i svake godine usrećuje nekoliko desetaka tisuća muškaraca koji ne znaju što bi i kako bi s nezavisnim, samosvojnim i zahtjevnim ženama iz svoje neposredne okoline. Dodajmo tomu prirodnu nestašicu žena u ruralnim sredinama i postaje jasno da tržište osamljenih situiranih neženja smrdi na ozbiljan biznis za virtualne bračne menadžere.

Na kamenu ne raste ništa, a kamoli buduće dragane, u što smo se mogli uvjeriti kroz nekoliko nedavnih reportaža o Vrgorcu u Dalmatinskoj zagori. Slobodna Dalmacija je iskopala priču o Imoćaninu Nedjeljku Babiću - Gangsteru koji planira dovoditi žene iz Rumunjske, Ukrajine i Moldavije ne bi li usrećile lokalne momke koji već imaju sve – stalan posao, auto i kuću – ali im fali dražestan par ženskih očiju koje bi ta priča fascinirala. Samo u Vrgorcu živi više od 350 solo frajera starijih od 35 godina.

Po Gangsterovoj procjeni, u Hrvatskoj trenutačno nedostaje 103.000 žena, a kao razlog navodi poslovičnu sramežljivost muškaraca iz manjih sredina, ali i strah od bračnog vezivanja. Doduše, nije baš razjasnio gdje bi to dečki šarali, s obzirom na to da cura naprosto nema.

Hoće li se imoćanski ženidbeni gangster odlučiti i na postavljanje web portala s fotkama, zasad nije poznato, no tradicija prelistavanja kataloga s potencijalnim udavačama počela je još u 18. i 19. stoljeću, kada su doseljenici u Ameriku otkrili da u izobilju plodne zemlje i plemenitih ruda kronično nedostaje oblina, pa su pisali svojoj rodbini i prijateljima s onu stranu Velike bare da im po mogućnosti dostave zainteresiranu životnu družicu. Skoro pa upakiranu s mašnicom.

Začudo, sve je prilično dobro funkcioniralo, pa su se razvile agencije za prekooceansku trgovinu budućim suprugama i majkama, dilali su se katalozi s malim sličicama, vrlo često Japanki ili Korejki željnih života na višem stupnju svijesti, nego što im je to rigidna domaća kultura omogućavala.

Danas su Japan i (Južna) Koreja mjesta gdje online udavače dolaze tražiti svoju bračnu sreću (ponajviše iz Vijetnama), no top mušterije nebrojenih portala za traženje životnih partnerica ipak su muškarci iz SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Tajvana, Njemačke, Švicarske i Australije. Za nekoliko tisuća dolara, koliko košta učlanjenje i pregledavanje kataloga, gomila iskompleksiranih neženja lovi posljednju slamku infantilne fantazije o ženi kao nedoraslom djetetu spremnom udovoljiti svim apetitima, a istovremeno garantirati doživotnu vjernost i suglasnost.

Dovoljno je poslušati nekoliko priča djevojaka iz Hrvatske koje svake godine sudjeluju na ljetnim radnim programima po Americi. Naime, obasute su bračnim ponudama kao partijanerskim konfetima na prvi mig prirodne nježnosti i topline, za koju su Amerikanke, navodno, izgubile svaki smisao.

Iako fenomen naručivanja partnerice klikom miša odvratno smrdi jer je baziran isključivo na ekonomskoj neravnopravnosti i višestrukoj dominaciji muškaraca, koji obavljaju izbor i postavljaju kulturološke, jezične i zakonske uvjete, brakorazvodne statistike govore u korist veza sklopljenih naslijepo.

Naprimjer, u Švicarskoj se po prosjeku svaki drugi domaći brak raspada, dok su se razvodi između Švicaraca i Brazilki ili Tajlanđanki kretali oko 30 posto. Još 'ugodnije' brojčice pokazuju brakovi između Švicaraca i žena iz Kolumbije. Takvi parovi se razvode tek u svakom petom slučaju, a Ruskinje definitivno drže tron sa statistikom razvoda od svega 15 posto.

A kako i ne bi, kad se ruski ženski rod u katalozima reklamira pod parolom savršenih majki i domaćica kojima je jedini način potvrđivanja vlastite ženstvenosti taj da rode djecu do 25. godine, brinu oko obiteljskog ognjišta i s vremena na vrijeme 'popuše' kakav prolazni besplatni kompliment. Upravo ih tako opisuju agencije za online brakove, ne štedeći riječi o njihovoj požrtvovnosti, izdržljivosti i romantičnosti.

Za vratom im dašću Brazilke, koje su, kažu, odgojene pod strogom paskom tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i rimokatoličkog nasljeđa. Imaginarij iz sapunica, gdje se brzoptezno rotiraju scene molitve na koljenima, kipova Majke Božje i vrućih strasti, okidač je koji nepogrešivo potpaljuje hipofizu anemičnog američkog ili zapadnoeuropskog bijelca. 'Brazilska je žena ustrajna, bit će uza svog muškarca u paklu i poplavi. Bit će mu vjerna, nježna i odgovorna – žena, ljubavnica i prijateljica', piše jedan od sajtova za online prodaju nevjesti.

Ukrajinke su pak sramežljive i oboružane mnoštvom društvenih rituala, tako da se budućem suprugu savjetuje da prođe ubrzani tečaj ukrajinskog bontona prije nego što doleti do sela svoje drage i odvede je na svom bijelom pegazu. Strogo se preporučuje dolazak s poklonom, sa ženama se ne smije rukovati, a kamoli ih ljubiti u čelo (to se radi na sprovodima). Obavezno je izuvanje cipela u kući, a nije naodmet održati joj i zdravicu negdje na pola puta do potpunog pijanstva.

Na dnu ljestvice podložnosti i poslušnosti nalaze se Filipinke, koje odrastaju u kulturi potpune muške dominacije obilježene nasiljem i naglašavanjem ženske kreposne servilnosti, ideje koja parazitira na nekadašnjem katoličkom idealu žene koja ponizno šuti i sluša.

Kako bi pak stajale Hrvatice u toj klasifikaciji ženskih kvaliteta na globalnom tržištu muško-ženskih odnosa, možemo samo nagađati. Vjerojatno vrlo loše, što je, dakako, prvoklasni kompliment. Jedno je sigurno. U driblingu hrvatskog društva, gdje se stvari rješavaju domaćom 'online metodom', odnosno preko veze, brakovi se još uvijek sklapaju po 'starom bakinom receptu': ljudi se zaljube, isprose, isponapiju i za oko sedam godina eventualno ispsuju. Još da netko sve to prolazi zbog krivog klika na mišu – ne dolazi u obzir.