Napori američke vojske da zamijeni dugogodišnje oklopno vozilo pješaštva s gusjeničnim pogonom iz doba Hladnog rata već godinama propadaju, ostavljajući vojsku bez izbora, osim da zadrži Bradley u svojim redovima iduće desetljeće, koliko će trebati vremena za zamjenu u održivom broju. Američka vojska je u posljednjih 20 godina u tri navrata raspisala natječaj za Bradleyjevu zamjenu, ali bez konkretnih rezultata i adekvatnih rješenja.

Prvi Bradley pojavio se početkom 80-ih godina prošlog stoljeća kao odgovor na sovjetsko borbeno vozilo revolucionarnog dizajna BMP-1, a koje je oklopni transporter i laki tenk u jednom. Dotadašnja američka oklopna vozila pješaštva, poput M113 iz Vijetnamskog rata, dovozila su pješaštvo do ruba borbene zone, prisiljavajući ih zatim da u izravnu borbu krenu pješice. Za razliku od dotadašnjih američkih oklopnih vozila pješaštva, BMP-1 je dizajniran tako da vojnike dovozi do poprišta bitke pružajući im pritom zaštitu u obliku ugrađenog 30-milimetarskog topa i protutenkovskih projektila. Uz to, BMP-1 je posebno razvijen za potrebe nuklearnog ratovanja te je sovjetskim vojnicima omogućavao zaštitu od nuklearno-kemijsko-biološkog djelovanja.

Amerikanci su vrlo brzo uvidjeli prednosti sovjetskog vozila pa su kreirali M2 Bradley, za čiji je razvoj bio uvjet stvoriti model koji svojom brzinom može održavati formaciju prilikom kretanja 'cijev uz cijev' s glavnim borbenim tenkom M1 Abrams, a što, primjerice, M113 nije mogao učiniti jer nije bio razvijen kao nadopuna starijem tenku M60 Patton.

Koriste ih tek Saudijci i Libanonci

Dizajneri iz tvrtke United Defense, koju je kasnije preuzela korporacija BAE Systems Land & Armaments, kreirali su poprilično mobilno oklopno vozilo za vožnju po otvorenom cross-country terenu, što je uostalom, uz držanje koraka s Abramsom, bio jedan od glavnih dizajnerskih ciljeva. Vozilo je dobilo ime po američkom generalu iz Drugog svjetskog rata Omaru Bradleyju, a namijenjeno je prijevozu tročlane posade koju čine zapovjednik, vozač i topnik, kao i šest do sedam vojnika pješaka, ovisno o njihovoj opremljenosti.

Na temelju osnovne verzije M2 razvijeno je nekoliko naprednijih verzija gusjeničnog oklopnog transportera u obliku višecijevnog raketnog sustava M270, borbenog zapovjednog vozila M4 C2V te protuzračnog vozila M6 Bradley Linebacker, a on se više ne upotrebljava. Ukupna cijena razvojnog projekta iznosila je 5,6 milijardi dolara dok je cijena jednog vozila iznosila oko 3,1 milijun dolara. Dosad je proizvedeno oko 4600 primjeraka Bradleyja u različitim verzijama, a osim američke vojske, u svijetu ga koriste tek Saudijska Arabija i Libanon, što dovoljno govori o raširenosti uspjeha vozila.

Razvoj Bradleyja bio je dug i zamoran te je na preporuku časnika s borbenim iskustvom zahtijevao određene preinake i modernizaciju, osobito na balističkom planu. Bradley je naime najprije bio oklopljen aluminijem pa su se s pravom postavljala pitanja o borbenom preživljavanju posade i vojnika. Tek naknadno uvedeno je poboljšanje laminatnog oklopa u obliku čeličnih ploča velike debljine, čime je povećana težina vozila, a samim time ograničena njegova manevarska sposobnost, ponajviše pri vožnji u 'rikverc'. U toj situaciji Bradley ne može pratiti brzinu Abramsa, već mu preostaje okrenuti leđa protivniku i time izložiti ionako ranjiv stražnji kraj.

Na manjkavosti Bradleyja prvi je ukazao James Burton, pukovnik američke vojske koji je provodio požarna testiranja i uvidio da će u borbi najvjerojatnije prva biti pogođena sredina oklopnjaka, na kojoj se nalazi rezervoar za gorivo. Iako je bio gorljiv u ukazivanju nedostataka, Burtonove preporuke nisu pale na plodno tlo pa Bradley nije doživio nužne preinake. To je dovelo i do poprilično negativnih rezultata u prvim danima prvog Zaljevskog rata 1991. godine, kada su irački BMP-1 s lakoćom uništili tri Bradleyja.

Negativna iskustva iz Zaljevskih ratova

Tijekom prvog i drugog Zaljevskog rata pokazao se ranjivim i na napade improviziranim eksplozivnim napravama te ručnim raketnim bacačima pa su ukupni borbeni gubici dosegli brojku od 150 uništenih Bradleyja. Stoga ga je američka vojska do 2007. godine u Iraku prestala koristiti u borbi dajući prednost vozilima otpornim na mine i djelovanje iz zasjede (MRAP). Tek u završnim danima rata u Iraku Amerikanci su ponovno vratili Bradley u upotrebu, ovaj put modernizirane verzije M2A3 koje koriste top M242 Bushmaster kalibra 25 milimetara te dva spojena lansera što ispaljuju sedam protutenkovskih projektila, ali samo dok vozilo miruje.

Korištenje vođenih protutenkovskih projektila također se pokazalo nepovoljnim jer Bradley nema unutarnju zaštitu od detonacije vlastitog streljiva. Svako pak dodatno oklopljenje povećalo bi težinu vozila i samim time smanjilo mogućnosti transporta putem helikoptera ili zrakoplova.

Prikupljena negativna iskustva s Bradleyjem primorala su krajem 90-ih godina prošlog stoljeća američko ministarstvo obrane na pokretanje programa FSC (Buduće borbeno vozilo) koji bi zamijenio ranjivu platformu. No FSC je zbog lošeg definiranja i neodrživosti zahtjeva ministarstva obrane propao 2009., iako je vojska 'ulupala' čak 18 milijardi dolara u razvoj Bradleyjeva nasljednika.

Drugi program GCV (Kopneno borbeno vozilo) započet je 2010. godine, a obustavljen je četiri godine kasnije nakon što je utrošeno dodatnih 1,5 milijardi dolara u razvoj. Već 2018. započeo je treći program koji je uključivao opciju borbenog vozila na daljinsko upravljanje (OMFV), ali je i taj projekt propao zbog neozbiljnosti isporučitelja.

Bez vidljivog rješenja na vidiku

Suočena s trenutnom nemogućnošću stvaranja Bradleyjeva nasljednika, američka vojska još uvijek traga za rješenjem. Prema zahtjevima s terena, vojsci treba vozilo opremljeno topom srednjeg kalibra od najmanje 30 milimetara, sustavom za gašenje požara te sustavom za naprednu i sigurnu komunikaciju, kao i pristupom računalnog prikaza bojišnice, ali prije svega s debljim i čvršćim oklopom. Sve te komponente ujedno znače povećanje težine samog vozila, a što otežava pokretljivost i transport do bojišta. Kompromis s lakšim vozilom, a samim time i ranjivijim, još uvijek se traži, no bez vidljivog rješenja u skorije vrijeme.

Verzija Bradleyja za koju je zainteresirana Hrvatska vojska poboljšana je inačica osnovnog modela M2A2 koji nosi nazive ODS (Operacija Pustinjska oluja) i ODS-E (Operacija Pustinjska oluja – inženjer), a koji su nastali na temelju spomenutih lekcija koje su američki vojnici naučili tijekom Zaljevskih ratova. Glavna poboljšanja na tim verzijama odnose se na laserski daljinomjer, taktički navigacijski sustav i digitalni kompas. Ugrađen je i sustav obrane od streljiva kalibra 30 milimetara, kao i poboljšani unutarnji raspored posade te termovizija, a vojnicima je osiguran i grijač kako bi mogli pripremati gotovu hranu.

Najnovija verzija Bradleyja, M2A3, koja je predstavljena 2000. godine, nije nam ponuđena. Za razliku onih ponuđenih Hrvatskoj, riječ je o potpuno digitaliziranoj verziji s nadograđenim sustavom za navigaciju i upravljanje paljbom. Uz to, dodan je poboljšan pasivni i reaktivni oklop, primjereniji protupožarni sustavi, kao i sustav za zaštitu posade od nuklearno-kemijsko-bioloških opasnosti. Iako modernizirana, ni ta verzija Bradleyja ne zadovoljava u potpunosti američka očekivanja, a kamoli da bi to mogla učiniti ranija verzija, velikodušno ponuđena Hrvatskoj vojsci.