Tu je, međutim, problem. U Hrvatskoj zakon o referendumu nije do kraja razrađen i u javnosti se neprestano čuju prigovori da bi zbog manjkavosti zakona i nepripremljenosti za provođenje referenduma on mogao biti nepošten i nametnut, nadasve, vrlo nedemokratski. Neke nevladine organizacije čak traže i odgodu referenduma zbog nejasnoća u vezi s financiranjem, provođenjem, nadgledanjem (smiju li to biti stranačka tijela ili bilo koja druga s već predodređenim stavom prema ulasku u EU), nepostojanja odredbe predizborne šutnje, što bi moglo rezultirati agitiranjem na dan izbora i dovesti u pitanje njihovu regularnost, neadekvatne predreferendumske kampanje informiranja građana.

Jedna od stvari na koje upozoravaju je i Ustavna odredba po kojoj je rok za registraciju za glasanje izvan mjesta prebivališta 7. siječnja, što mnogi građani ili ne znaju ili neće uspjeti učiniti. Upravo zato traže odgodu referenduma i njegovu bolju pripremu jer će se na punopravno članstvo ionako čekati do srpnja, bez obzira na datum kada će Hrvati izaći na birališta i zaokružiti DA ili NE. Isto tako, veliki dio građana i stručnjaka smatra da bi za ovako važno pitanje ipak natpolovična većina trebala biti minimum za potpunu političku legitimnost izbora o udruživanju s EU-om ili protiv njega.

Docent doktor Đorđe Gardašević (Katedra za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu) na pitanje čitatelja je li u redu da za referendum ove važnosti ne bude uvjet izlazak većine registriranih birača, rekao je: ‘Postojeće ustavno rješenje, po kojem je za pozitivnu odluku o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama dovoljna većina glasova birača koji su pristupili referendumu, dobro je. Naravno da je za demokraciju od ključnog značaja da se oko određenog pitanja postigne što veći konsenzus građana, a navedena ustavna odredba to ni na koji način ne sprečava. Dapače, svatko ima pravo izaći na referendum i izraziti svoje mišljenje, bilo ono za ili protiv. Kada bi svi birači bili savjesni građani i izašli na referendum, to bi upravo značilo da su odluku, kakva god ona bila, donijeli svi (jer su svi pristupili)!’

Ono što se pritom sprečava jest mogućnost da pasivni birači utječu na odluku, odnosno potiče se građanska, demokratska i općenito politička participacija. Najjednostavnije rečeno: kakvo god bilo vaše mišljenje kao birača, izvolite ga izreći na referendumu i ono će se uvažiti.

Dodatno, o svemu prethodno mora odlučiti i Hrvatski sabor, i to (najvećom) dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Ta ustavna obveza dodatno osigurava da ovako važnu odluku (a zaista je riječ o najvažnijoj odluci nakon 1991. godine) ne donese ‘manjina’.

Realno gledajući, kako je to u svom komentaru napisao politolog Boško Picula, nema nikakvog smisla da se primjerice rigoroznije pristupa referendumu o razrješivanju dužnosti 'načelnika Zadvarja ili Kijeva', za što je zakonski propisano da je referendum valjan samo ako je na njega izašla većina svih birača upisanih u registar lokalne jedinice u kojoj je i raspisan, a da se za definitivno najvažnije pitanje od 1990. praktički može odlučiti jedan jedini čovjek, dok svi mi ostali ostanemo doma čekati da se objavi što je on to odlučio za nas. Međutim, stavovi su oko toga donekle su podijeljeni i neki s pravom smatraju da ćemo se, ako držimo do toga što će se u bliskoj budućnosti događati s našim životima, umjesto čekati uz izliku da nas 'politika ne zanima', ipak aktivirati i iskoristiti svoje pravo na to da se svi izjasnimo po ovom pitanju i tako damo potpuni legitimitet predstojećem povijesnom izboru.

Odgovor na isto pitanje smo zatražili i od redovnog profesora Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dr. Branka Smerdela. 'Smatram da tako treba biti. Tako se može doći do jasne i nedvosmislene odluke većine građana, a tako je referendum uređen u velikoj većini demokratskih država. Zato sam se godinama zalagao da se izmijeni stara ustavna odredba, napisana 1990, po kojoj se je za odluku o udruživanju (i razdruživanju) zahtijevala većina (50+1) svih upisanih birača, a koja je već onda značila nemoguć zahtjev. (Odluka o suverenitetu 1991. godine nije donesena po toj ustavnoj osnovi, nego je referendum raspisao Predsjednik Republike s pitanjima koja su omogućavala razna tumačenja, premda je njihov smisao bio jasan.) U uvjetima kada, po procjenama stranih promatrača, imamo nekoliko stotina tisuća nepostojećih osoba upisanih u biračke popise, to je bilo još važnije izmijeniti. Demokracija se temelji na sudjelovanju aktivnog građanstva u političkom odlučivanju. Demokratski je da svatko tko to želi može sudjelovati u referendumskom odlučivanju. Nije demokratski odlučivati na način da se ne sudjeluje u javnim odlukama. Zahtjev za natpolovičnom većinom svih glasača dovodi do toga da pasivnost (lijenost, nezainteresiranost ili loše raspoloženje uzrokovano vremenom) znači glas protiv. Pasivnost građanstva opasna je za demokraciju!' rekao je dr. Smerdel.

Da bi dakle demokracija funkcionirala, potrebno je u njoj sudjelovati jer ona u protivnom gubi svoj osnovni smisao. Ali isto tako, država se treba pobrinuti da dovoljno informira i pripremi građane/glasače za tako važne trenutke kao što je ovaj.

Informiranost kod ovog pitanja od presudne je važnosti, kako za stvaranje vlastitog stava o pridruživanju, tako i za podizanje svijesti i angažiranosti svakog birača u RH. Trebali bi prema tome znati za što to odlučujemo. Cijeli pravni ugovor za koji 22. siječnja izlazimo na referendum, može se pročitati na ovoj stranici