Predsjedatelj sudac Jean-Claude Antonetti nakon toga zaključio je suđenje šestorici civilnih i vojnih dužnosnika bosanskih Hrvata, koje je počelo u travnju 2006. godine, najavljujući da će se raspravno vijeće povući na odlučivanje.

"Optuženi će biti proglašeni krivima jedino ako vijeće misli da je njihova krivnja dokazana izvan razumne sumnje", rekao je Antonetti završavajući sjednicu "sine die", to jest do neodređenog datuma kada će biti objavljena presuda.

Prlić je u svojem govoru poručio kako se gotovo 20 godina borio "za modernu i europsku Bosnu i Hercegovinu s jednakim narodima i građanima", a uspostavu HVO-a i vlade Herceg-Bosne objasnio je potrebom uspostave privremene izvršne vlasti kako bi se organizirao život i obrana na područjima na kojima je vlast u BiH prestala funkcionirati. Poručio je da se ti događaji ne mogu povezati s Banovinom Hrvatskom iz 1939. kao teritorijalnim ciljem udruženoga zločinačkog pothvata, kako to tvrdi tužiteljstvo.

"Nismo se nikad zalagali za etničko čišćenje", rekao je Prlić i dodao da je politika Alije Izetbegovića vodila oduzimanju konstitutivnosti Hrvata u BiH, čemu su se Hrvati protivili.

"Nikad nisam počinio nijedno kazneno djelo niti sam na njih poticao", kazao je Prlić i dodao kako ne izbjegava odgovornost za odluke koje je potpisivao u ime HVO-a i vlade, ali je uputio suce da prouče dokaze koji pokazuju njegove stvarne ovlasti, posebno u pogledu logora.

Prlić je rekao kako je kao predsjednik vlade Herceg-Bosne učinio sve i za zarobljenike i za žrtve, koliko mu je to dopuštala njegova uloga i funkcija, dodajući da je put zatvaranju logora u Herceg-Bosni otvorila tek naredba predsjednika HZ Herceg-Bosne Mate Bobana i da bi bez nje vladi Herceg-Bosne bile vezane ruke.

"Učinili smo sve da se olakšaju posljedice rata i poduzeli sve korake da se počinitelji zločina kazne", rekao je, dodajući da se nijedna odluka HVO-a ne može povezati sa zločinima.

Govoreći o žrtvama, istaknuo je kako "oni koji su patili zaslužuju iskrenu sućut i pravdu".

Prlić je rekao kako se s bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom susreo svega dva puta, prvi put 1992. i drugi put 1993., te da ga nikad nije čuo da govori protiv neovisne BiH ili protiv mira, a, objasnio je, veze s Hrvatskom bile su jedino radi zajedničke obrane.

Stojić je u kratkom govoru rekao sucima kako su mu "najtužniji trenuci u životu" bili kad je slušao i gledao žrtve rata u sudnici, pri čemu je dodao kako nije pridonio zločinima niti je poticao na njihovo činjenje ili ih naređivao. "Iskreno iz duše suosjećam s tim ljudima, sa svima, a posebno prema muslimanskim žrtvama", rekao je Stojić.

General Petković rekao je u sucima da je sudjelovao u zajedničkoj obrani Hrvatske i BiH od zajedničkog neprijatelja - JNA, a kad su počeli hrvatsko-muslimanski sukobi u travnju 1993., sa zapovjednikom Armije BiH Seferom Halilovićem obilazio je teren kako bi se smirilo stanje.

"Ja tvrdim da sam učinio sve što sam mogao da se uspostave odnosi povjerenja i suradnje", rekao je Petković i ocijenio kako je dolazak Rasima Delića na Halilovićevo mjesto donio promjenu i prestala su zajednička nastojanja na terenu da se smiri stanje.

"Zločini nikad nisu bili dio mojih htijenja i nikad ni s kim nikakve zločine dogovarao nisam, niti sklapao", istaknuo je.

Petković je rekao i kako "koristi priliku ispričati se svim žrtvama postupaka i propusta bilo kojeg pripadnika Hrvatskog vijeća obrane", a posebno muslimanima - Bošnjacima.

Ostala trojica optuženika Slobodan Praljak, Valentić Ćorić i Berislav Pušić odlučili su da se danas neće obratiti sudu.

Bivši čelnici samoproglašene HR Herceg-Bosne - Prlić, Stojić, zapovjednici HVO-a generali Petković i Praljak, zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić te načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić, optuženi su za zločine počinjene u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata, predvođenog bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, čiji je cilj bilo etničko čišćenje područja Herceg-Bosne koje su htjeli pripojiti Hrvatskoj radi stvaranja "velike Hrvatske".

Tužitelji su u svojim završnim riječima zatražili da ih se proglasi krivima te su za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za Ćorića 35 i za Pušića 25 godina zatvora, a obrane su tražile njihovo oslobađanje.