Naime, prije točno tjedan dana objavljeno je kako je s programa Dubrovačkih ljetnih igara skinuta predstava Michella Houellebecqa 'Elementarne čestice' jer je Ministarstvo unutarnjih poslova ustvrdilo da predstavlja sigurnosni rizik. Za početak, nije zgorega zastati na trenutak i razmisliti o formulaciji prema kojoj se kazališna predstava opisuje kao 'sigurnosni rizik'.

Netko naivan mogao bi pomisliti, sudeći po takvoj formulaciji, da se radi o predstavi čiji je sastavni dio eksplozija bombe na pozornici. No naravno da se radi o nečem sasvim drugom – sigurnosni rizik odnosi se na mogućnost da bi neki fanatik mogao izvesti teroristički napad ponukan islamističkom propagandom protiv Houellebecqa. Reći da je jedna kazališna predstava sigurnosni rizik isto je što i reći da redakcija Charlie Hebdoa predstavlja sigurnosni rizik.

U stvarnom svijetu sigurnosni rizik ne predstavljaju novine ili kazališne predstave, nego fanatici koji nasiljem reagiraju na iznošenje mišljenja koje se kosi s njihovim dogmama, najčešće vjerskim. Trebalo je proći tjedan dana da hrvatske institucije shvate taj vrlo jednostavan argument.

I tek nakon što su se sve svjetske novinske agencije raspisale o hrvatskoj sramoti i cenzuri predstave jednog od cjenjenijih pisaca današnjice, iste one predstave koja se već godinama bez problema izvodi u srcu Europe, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić napokon je shvatio da je njegova dužnost i obveza osigurati da se, ako već postoji sigurnosni rizik (za što, usput budi rečeno, nismo dobili nikakve argumente i/ili dokaze), dotična predstava adekvatno osigura od mogućih ekscesa te da je posjetitelji Dubrovačkih ljetnih igara mogu pogledati bez straha za vlastitu sigurnost. To je posao policije, a ne uređivanje programa Ljetnih igara.

Radi se, nažalost, tek od posljednjem primjeru institucionalne cenzure umjetničkih djela u Hrvatskoj. Mnogi su već zaboravili ekspresno povlačenje plakata za Matanićevu predstavu 'Fine mrtve djevojke' koji je uzrujao dežurne katoličke moralizatore. Nadalje, kukavički instinkt cenzora nedavno je pokazao svoje ružno lice kad je hrvatsko veleposlanstvo u Parizu odbilo u potpunosti podržati početak francuske distribucije jednog od najuspješnijih hrvatskih filmova uopće, Brešanove 'Svećenikove djece'. Razlog? Medijski je pokrovitelj filma francuski satirički časopis Charlie Hebdo, za čije su brutalno smaknute karikaturiste i novinare na mimohodu u Parizu samo dva mjeseca prije toga sudjelovali hrvatski premijer Zoran Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Malo je reći – licemjerno.

Postoji savršeno dobar razlog zašto se u civiliziranom svijetu ne pregovara s teroristima ili generalno skupinama koje se služe prijetnjama odnosno nasiljem kako bi postigli svoje ideološke ciljeve. Stvar je vrlo jednostavna: to je upravo ono što teroristi i fanatici žele. Ako zabranite predstavu, film ili plakat zbog nečijih 'povrijeđenih osjećaja' (iza koji gotovo u pravilu stoji implicitna ili eksplicitna prijetnja nasiljem) – oni su postigli svoj cilj i nastavit će prijetiti jer su prijetnje i nasilje očito sjajan alat za postizanje političkih ciljeva.

No u našem je društvu diskurs koji podrazumijeva prijetnje, pa i pozive na nasilje, toliko uobičajen, da je ovdašnjoj političkoj eliti jednostavnije pognuti glavu pred svakom uvrijeđenom primadonom, nego glumiti da su sloboda govora i sloboda izražavanja, bez kojih nijedno društvo ne može napredovati, ideje koje su ključne za opstanak i razvoj društva. Oni su, naime, u Hrvatskoj od demokracije i civilizacijskih vrijednosti ionako davno odustali.