POPFENOMENOLOGIJA

Clubbing u tridesetima

18.02.2011 u 10:20

Bionic
Reading

Ako se netko možda zbog naslova nada nekom sočnom retro ekspozeu noćnog života u eri prohibicije ili štotijaznam, neka se slobodno počne osjećati razočaranim: te 'tridesete' se odnose na životnu dob!

33 i nije toliko puno godina, ali... Nije ni toliko malo za klupski život, zar ne? Da mi je netko svojedobno rekao da ću u ovoj dobi i dalje izlaziti plesati skoro svaki vikend, vjerojatno bi mi bio pao mrak na oči: vidio bih sliku oronulog sebe kako se grčevito, patetično držim za zadnje tračke svoje mladosti, pijano se klatareći među klincima koji se puno bolje zabavljaju. Svakako bih prije zamišljao to negoli da ću u tridesetima redovito plesati u društvu svojih vršnjaka!

Kadli, gle čuda - ispalo upravo tako.

Što je, u neku ruku, stjecaj sretnih okolnosti. Naime, volim plesati na tech-house (u onom širem smislu - nekomercijalni house s technom u svojoj DNA), a ovdje u Zagrebu je tech parti scena generacijski uglavnom jasno razdijeljena: klinci-zelembaći iniciraju se u taj svijet preko tvrđeg techna i tek nakon izvjesnog staža žešće brije prijeđu na nešto malo lakše (pod uvjetom da, naravno, u međuvremenu ne dignu ruke od svega!) te zamijene velike hale za manje, intimnije klubove. (Okej, u redu, bude iznimki, kao i uvijek i u svemu, ali u svakom slučaju mislim da ne bi bilo radikalno ustvrditi da sam po tom pitanju generalno u puno povoljnijoj poziciji od nekog tko je u poodmakloj dobi zadržao ljubav za, štojaznam, schranzom?)

A druga sretna okolnost je... Što živim u vremenu u kojem živim, u kojem je sasvim normalno da ljudi zasnivaju obitelji kasnije nego nekoć, i u kojem su stoga pomaknute dobne granice društvene prihvatljivosti mnogih aktivnosti, među kojima je i, eto, sudjelovanje u noćnom životu.

Uglavnom je potrebno - imati želju i volju. Jedina stvarno teško premostiva prepreka za clubbing u tridesetima je prihvaćanje uloge roditelja, dok se sve ostalo može nekako iznavigirati - uključujući i stalni posao te varijacije na temu 'staračkih kostiju' (što je, FYI, samo izlika za nedostatak KONDICIJE!). Naravno da je bed i ako ostaneš jedini u svojoj ekipi koji ima volje za izlaske, i stvarno nemam što zamjeriti ikome tko zbog toga ostavi klupske dane za sobom... Jebiga, ovisi kako te dopadne.

 

Svaka ptica svome jatu...

A sad, zašto mi je toliko važno da plešem u društvu drugih trideseto-gore-dolje-godišnjaka? Znam da to samo po sebi zvuči pomalo starački čangrizavo i zato se ne bih ni bio odvažio to spominjati da sam usamljen u tome... Ali nisam i siguran sam da su se i mnogi od vas u životu naslušali oho-ho žalopojki kako je na ovom ili onom partiju ili večeri bilo 'previše djece' i slično!

Ne znam, možda jednostavno na nove naraštaje projiciram svoje mladenačke doživljaje, pa mislim da i oni kad danas vide mene pomisle: 'Ispod kojeg li je samo kamena ovaj izgmizao, lol!' Bilo to u danom trenutku istina ili ne, u njihovom društvu se najčešće osjećam kao da smetam, ali prije svega da ne pripadam. Svaka ptica svome jatu leti – i ova ptica priznaje da se u pravilu najugodnije osjeća u društvu sebi sličnih te da je na plesnom podiju dob ipak vjerojatno primarni (ističem – ne jedini, nego primarni!) faktor po kojem detektiram da mi je netko 'sličan'.

No opet, koliko god se to znalo goditi, ne znam baš ni koliko je ikome napeto biti u klubu okružen uvijek i isključivo sličnim ljudima – što se u konačnici i dogodi ako se previše držiš jednog te istog jata, posebno u jednoj ovakvoj tzv. metropoli u kojoj manje-više svaka rubna glazbena scena okuplja tvrdu jezgru od cca dvjestotinjak jednih te istih lica. I, ako ne želiš da ti se clubbing svede na rutinski aerobik bez iznenađenja i uzbuđenja, ne preostaje ti ništa drugo nego da svako toliko čekiraš nova mjesta, pa makar i uz 'opasnost' da pritom naletiš na neku – avaj! – MLADEŽ.

Jer mladi su, na kraju krajeva, ti koji konstantno osvježavaju cijelu priču i, ako njih skroz izbrišeš iz svoje slike clubbinga... Možeš to sve okačiti mačku o rep. Stoga tražim mjesta sa što šarenijom ekipom i nastavljam plesati, barem do nekog trenutka – u nekoj vjerojatno ne predalekoj budućnosti – kad ću i sam sebi u ogledalu djelovati nepobitno, autentično staro.