'Dogovor o kompenzaciji šteta, tzv. loss and damage fond, velik je korak unaprijed u odnosu na deset godina pregovaranja o tom specifičnom fondu, ali sigurno nije dovoljno da bi se pregovori kao takvi proglasili uspjehom. To je mali diplomatski uspjeh, ali nije uspjeh za rješavanje klimatskih promjena', kazao nam je čelnik Zelene akcije Luka Tomac.

Istaknuo je da je ograničenje porasta temperature do 1,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje, što su vlade kao cilj dogovorile u Parizu, još uvijek na aparatima za održavanje života. Ni nakon ove konferencije ne možemo reći da smo napravili korak naprijed, a prema znanstvenim predviđanjima, preostalo nam je tek desetak godina da riješimo ovu krizu. Tomac je mišljenja da su ovi pregovori u Egiptu izbjegavanjem rješavanja pitanja dekarbonizacije još jedan korak unatrag.

'Ni rečenica o napuštanju fosilnih goriva kao cilju nije integrirana u tekst. Spominje se napuštanje ugljena, ali još uvijek nema govora ni o plinu ni o nafti', nezadovoljan je Tomac. Dodao je da je pozitivno to što se Europska unija bunila zato što napuštanje fosilnih goriva nije uvršteno u tekst, ali i naglasio da to ne sprječava Bruxelles da integrira ciljeve napuštanja ugljena, plina i nafte u svoje zakonodavstvo. Tomac vjeruje da se na globalnoj razini još uvijek vodi neka igra skrivača i traže alibiji da se ne napravi ništa. Usprkos tome što Europska unija voli za sebe reći da je klimatski lider, smatra da ima još mnogo posla u idućih godinu dana na domaćem terenu.

Je li Egipat kao domaćin bio naklonjen petrozemljama, zbog čega se napuštanje fosilnih goriva nije našlo u sporazumu? 'Zemlja domaćin ima status predsjedajućeg, tako da je Egipat odigrao ulogu u tome da se po pitanju dekarbonizacije zadrži status quo. Ne bih rekao da je bio naklonjen, ali nije ništa ni napravio da stvar ode u suprotnom smjeru. Upravo ovo nečinjenje mala je pobjeda onih koji ne žele brz proces dekarbonizacije', smatra Tomac. Čelnik Zelene akcije spomenuo je da na nekoliko posljednjih pregovora, a imao je priliku sudjelovati na njih desetak, izrazito dominiraju vidljivost i sponzorstvo velikih korporacija, uključujući one iz fosilnog sektora.

'Imamo primjer da su najveće kompanije, kojima je osnovna djelatnost ugljen, financirale COP u Poljskoj, a u Egiptu su bile prisutne stotine velikih korporacija koje su sa svojim, možemo ih nazvati lobistima radile na tome da se ne dogodi neki veliki iskorak', istaknuo je Tomac. Prema mišljenju ovog stručnjaka, izbor zemlje domaćina i dozvola za sudjelovanje na pregovorima fosilnim kompanijama opstruirali su napredak. Kao primjer za ilustraciju koliko je to pogrešno naveo je hipotetsku situaciju u kojoj bi predstavnici velikih duhanskih kompanija sjedili na pregovorima Svjetske zdravstvene organizacije o zabrani pušenja u bolnicama i školama... Jasno je kako bi to završilo.

Da stvar bude gora, iduće pregovore ugostit će u Dubaiju Ujedinjeni Arapski Emirati, jedan od najvećih svjetskih proizvođača fosilnih goriva.

'Stvarno smatram da je to signal da se trebamo okrenuti nacionalnim ciljevima i da svatko na nacionalnoj razini treba odraditi svoju zadaću. Ponavljam, pregovori su bitni, ali sami po sebi neće riješiti klimatsku krizu. Oni trebaju dati okvir, što ne sprječava zemlje da idu još ambicioznije od toga što je tamo dogovoreno', poručio je Tomac. Jedan od glavnih igrača bez kojeg nema klimatskog dogovora je Kina. Kakva je uloga te velike zemlje koju se često proziva u posljednje vrijeme kao najvećeg zagađivača?

'Kina se po mehanizmu loss and damage pokušava svrstati u zemlje u razvoju kako bi primila financije za kompenzaciju štete. To je jedna stvar i to bi je odvojio od ostatka', kaže Tomac. Kazao je da se Kinu i Indiju posljednjih 10 godina gura u prvi plan kao najveće zagađivače.

'Ali tko ih gura i zbog čega? Sjedinjene Američke Države i Europska unija rade to kako ne bi priznale svoju povijesnu odgovornost za problem. Kina je itekako imala manji utjecaj od velikih zapadnih zemalja. Treba prepoznati njezinu sadašnju ulogu. Isto tako treba prepoznati da je Kina nekoliko koraka ispred SAD-a i EU-a u smislu pozicioniranja tržišta prema obnovljivim izvorima energije. Tako da EU i SAD po pitanju dekarbonizacije i jasnog plana za dekarbonizaciju u današnje vrijeme stvarno nemaju što prigovoriti Kini', ocijenio je Tomac.

To nas dovodi do činjenice da se možemo složiti da se svijet i dalje nalazi na rubu klimatske katastrofe.

'Riječ je nažalost o gorkoj istini o ovom problemu, usprkos 27 godina pregovora tijekom kojih smo napravili neke korake, a ja ih zovem diplomatski koraci', kazao je naš sugovornik.

Gdje je Hrvatska u toj priči? Jesmo li uopće važni i što možemo napraviti kao mala zemlja?

'Svaka zemlja za sebe bi mogla reći da je nebitna u odnosu na druge i upravo tu dolazi do problema i skrivanja iza toga. Moje mišljenje je upravo suprotno. Moramo se prestati skrivati iza zajedničkih ciljeva Europske unije i onoga što je dodijeljeno Hrvatskoj unutar te kvote. Moramo ići puno ambicioznije, a to još ne radimo', kaže te savjetuje da prepoznamo klimatske promjene kao priliku, a ne samo kao problem. Smatra da možemo riješiti nekoliko paralelnih kriza tako što ćemo dekarbonizirati svoje sektore proizvodnje hrane, lokalizirati proizvodnju hrane, raditi na smanjenju ovisnosti o uvoznim fosilnim gorivima i dekarbonizirati svoje gradove.

'Sve to je korist samo po sebi i ako se ne gleda unutar konteksta klimatskih ciljeva. Imamo dosta prilika i posla i imat ćemo dosta posla na samoj prilagodbi klimatskim promjenama. Hrvatska je jedna od najranjivijih europskih zemlja po pitanju utjecaja klimatskih promjena na gospodarstvo i to ne smijemo nikako zaboraviti', zaključio je Tomac.