Mlađi od braće Miliband, Ed, proveo je veći dio života u sjeni starijega brata Davida: rodio se četiri godine kasnije, išao je u istu školu na sjeveru Londona, ali četiri razreda niže, nastavio je slijediti Davidove korake u istom koledžu u Oxfordu, ušao je u parlament četiri godine iza Davida, tako i u vladu. Uvijek tako? Ne baš.

Dok je David kovao karijeru u timu Tonya Blaira, Ed je radio s Gordonom Brownom. David je više bio akademski, to jest intelektualno profiliran, iako je imao puno gore ocjene od Eda, a bio je i hladan dečko, vrlo blizak mozgovima laburista, dok je Ed, s puno toplijim karakterom, odmah pokazao sposobnost posredovanja i dijaloga pa je tako, malo pomalo, dobio naklonost sindikata, što mu je i donijelo, kako se sada vidi, pobjedu nad bratom.

Židovsko porijeklo

Edgard Samuel Miliband je rođen 24. prosinca 1969. u Londonu, u krilu židovske obitelji poljskoga porijekla. Otac, preminuo  1994, bio je poznati marksistički teoretičar Ralph Miliband. Kod oca se valja malo zadržati jer je bitno utjecao na Edov politički razvoj.

Zapravo, Ralph je rođen kao Adolphe, a došao je iz Belgije, kamo su njegovi roditelji stigli iz Poljske (gdje su neko vrijeme živjeli u varšavskom getu), jednim od posljednjih brodova koji su prelazili La Manche. Čim je mogao, promijenio je ime Adolphe u Ralph (tko to ne bi učinio tada, još i kao Židov koji je za dlaku izbjegao Holokaust?).

Elem, napisao je Ralph puno toga, ali se najviše pamti njegova žestoka kritika laburizma iz 1961. 'Parliamentary Socialism: A Study of the Politics of Labour'. U uvodu te knjige je napisao: 'Od svih stranaka koji tvrde da je socijalizam njihov cilj, Laburistička stranka bila je jedna od najdogmatičnijih. Ne u samom socijalizmu, nego u vezi s parlamentarnim sistemom. Empirična i fleksibilna o svemu drugomu, za njene lidere je opsesija prema tom sistemu, cilju, bila uvijek točka reference, kao i faktor koji je uvjetovao njihovo političko ponašanje.'

Uzorni otac

Miliband je odigrao i zapaženu ulogu u kritici Vijetnamskog rata. U jednom članku u časopisu Socialist Register (1967) žestoko je udario na premijera Harolda Wilsona kazavši da je britanska obrana SAD-a u tom ratu 'najsramotnije poglavlje u povijesti Laburističke stranke'.

To je zasigurno ostalo u Edovoj glavi kada se Blair odlučio podržati Busha u iračkoj perverziji.

Druge važne Milibandove knjige koje su politički oblikovale sina Eda bile su: 'The State in Capitalist Society' (1968), 'Marxism and Politics' (1977), 'Capitalist Democracy in Britain' (1982), 'Class Power and State Power' (1983), 'Divided Societies: Class Struggle in Contemporary Capitalism' (1989) te 'Socialism for a Sceptical Age' (1994).

Druga karakteristika koja je jako djelovala na Eda jest sposobnost za toleranciju koju je naučio najprije doma, slušajući vrlo bogate političke diskusije svog oca i brojnih uglednika koji su navraćali kod Ralpha i njegove supruge Marion Kozak (koja se udala za Ralpha 1961, a prije toga mu je bila studentica na London School of Economics), a onda u školi u kojoj je bilo učenika iz čak 64 različite nacije.

Nakon kraćeg posla televizijskog novinara, 1993. je počeo raditi kao politički savjetnik i istraživač za laburističku zastupnicu Harriet Harman (ista ona koja je vodila stranku nakon ostavke Gordona Browna).

Godinu dana kasnije ušao je u tim ministra vanjskih poslova u sjeni Gordona Browna. Kada su laburisti 1997. došli na vlast, Ed je postao Brownov savjetnik i pisac njegovih govora.

Lojalnost Brownu nikad nije došla u pitanje, ali Ed nikad nije postao dio sekte koja se okupljala oko ministra. To mu je pomoglo da se druži s blairistima i da bude rado viđen gost u Downing Streetu.

Ulazak u parlament

Nakon godinu dana rada na Harvardu (2003-2004), Ed je ušao u parlament (zastupao je Doncaster North, South Yorkshire), na izborima 2005. Godinu dana kasnije ušao je u vladu kao državni tajnik. Tada su braća Miliband postala predmet mnogih komentara jer su ih uspoređivali s glasovitom braćom Edgardom i Oliverom Stanleyjem koji su bili u vladi 1938.

Pobijedivši brata s malom razlikom (50,65 prema 49,35 posto glasova), on je rekao: 'Danas podvlačimo crtu pod ovu trku i krećemo zajedno naprijed kao jedinstveni tim.'

Usprkos tomu što je doskorašnji favorit David bio prvi na nogama da čestita bratu na pobjedi, britanski listovi su komentirali Davidov zaleđeni osmijeh, iza kojega se možda krije veliko razočaranje i spoznaja da je ovaj sudbonosni dan vjerojatno stavio točku na njegove šanse da jednog dana postane britanski premijer.

Bratska konkurencija

Neki listovi smatraju da ovaj poraz možda znači i Davidov izlazak s glavne političke pozornice, s obzirom da su mali izgledi da će pristati na sporednu ulogu pod vodstvom 'malog' brata.

Tijekom kampanje Ed Miliband je predložio povećanje minimalne zarade, kao i povećanje poreza za one koji najviše zarađuju te na bankarske transfere. Jedan od njegovih glavnih zadataka bit će da formulira odgovor laburista na veliko kresanje javnih troškova koje će sljedećeg mjeseca objaviti britanska vladajuća konzervativno-liberalna koalicija.

Najčešće izraženo mišljenje u tisku je da je najbolje da se 'crveni Ed', kao su ga odmah okrstili, drži centra, koji tradicionalno ima najviše uspjeha u britanskoj politici, i da ne dopusti sindikatima da mu kroje politiku te da se koncentrira na financijsku situaciju, kako bi pokazao da su laburisti ozbiljna stranka koja zaslužuje jednom ponovo upravljati zemljom.

Kako bilo, David je bio zahvaćen i privučen pragmatizmom laburista, dok se kod Eda primjećuje politička misao oca Ralpha. Edgardova bi pobjeda stoga mogla značiti da laburisti traže povratak izvorištima. Izabravši Eda, kao da su laburisti izabrali lijepe snove slavne prošlosti umjesto krute stvarnosti.