Nemalo sam bio iznenađen, da ne kažem nešto drugo, nedavnim priopćenjem u svezi s razgraničenjem Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom u području Neuma koje je kardinal Bozanić uputio ne samo katoličkoj, nego svekolikoj vjerničkoj (islamsko-bošnjačkoj, pravoslavno-srpskoj, sefardsko-židovskoj i inoj), ali i ateističkoj, agnostičkoj, a ponajprije političkoj kako hrvatskoj, tako zacijelo i bosanskohercegovačkoj javnosti. Bio je to još jedan podzemni puzajući udar na predstojeću ratifikaciju već davno potpisanoga Izetbegović-Tuđmanova sporazuma oko(lo) ne samo morske granice kraj Neuma, nego cjelokupne međudržavne granice između Republike Hrvatske i BiH. O tome je svoje čitateljstvo dodatno informirao glavni urednik Glasa Koncila u posljednjem broju ovoga glasila
Nije ovo prvi put da Crkva želi arbitrirati oko(lo) teritorijalnih pitanja. Bilo je to prije nešto više od godinu dana u svezi sa samostanom Dajla i pripadajućim zemljištem, kada je voljom hrvatskoga crkvenog vrha potpisan akt kojim se dio hrvatskoga teritorija (pre)daje u vlasništvo stranih državljana (Talijana), ne uzimajući u obzir činjenicu da su ti isti Talijani (katolički redovnici - benediktinci) 'namireni' Osimskim sporazumima, o čemu sam tada, točnije, 18. kolovoza 2011, pisao na portalu Križ života.
Najnovije crkveno arbitriranje pomjera se sada nešto južnije, na područje općine Neum, koja se nalazi u samostalnoj i neovisnoj državi Bosni i Hercegovini, u kojoj je (u BiH), prema popisu pučanstva iz 1991. godine, od ukupno 4,377.033 stanovnika živjelo više katolika (772.392 ili 17,65 %), negoli Hrvata (760.852 ili 17,38%) (vidjeti u: Hrvatska enciklopedija BiH, Mostar 2009, str. 301); u državi u kojoj su Hrvati i dalje konstitutivan narod, unatoč ranijem protivljenju 'crkvene miljenice' - HDZ-a BiH.
Ne znam, međutim, zašto hrvatski crkveni velikodostojnici nisu ovako žučno reagirali u ono vrijeme kada je već spomenuti sporazum potpisao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Također, ne znam zašto sada o ovome crkveno-hrvatskom negiranju prava na slobodni pristup međunarodnim vodama bosanskohercegovačkim katolicima šute kardinal Vinko Puljić i njegovi biskupi (Franjo Komarica i Ratko Perić) te franjevački provincijali (bosanski - fra Lovro Gavran - i hercegovački - fra Ivan Sesar)?
Jesu li i oni spremni onemogućiti vlastitoj zemlji i svome hrvatskome i katoličkom narodu ili puku, svojoj pastvi, kao građanima i državljanima države Bosne i Hercegovine, nesmetani izlazak na otvoreno more samo zato što to podržava crkveno vodstvo iz 'matične', odnosno za Hrvate iz BiH dijasporne Republike Hrvatske? Čini se, nažalost, da rimokatoličko vodstvo u našim dvjema zemljama – Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – uvijek više pažnje poklanja izvanjskim, katoličkim, negoli unutardržavnim hrvatskim i hrvatsko-bosanskohercegovačkim nacionalnim interesima.
A Bosna i Hercegovina je hrvatski (mislim ovdje i na državu Hrvatsku) ne samo nacionalni, nego i egzistencijalni interes. Samo komu je to od trenutnih turbohrvatskih rodoljuba uopće na pameti!? Oni bi vodili rat u kojem će ginuti tuđi sinovi
Ako nije grijeh – jedan osobni naputak
Potrebno je iznova sasvim jasno kazati i ponoviti, i to ne samo crkvenim velikodostojnicima u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i predstavnicima hrvatske vlasti u obje države: država Bosna i Hercegovina nije samo država, nego i domovina također i hrvatskoga, a time zacijelo i katoličkog naroda koji najvećim dijelom živi upravo na tome navodno spornome neumskom području.
Radi podsjećanja potrebno je iznijeti sljedeće podatke: prema popisu pučanstva iz 1991. na području općine Neum živjelo je 4.325 stanovnika, od čega 3.792 (87,67%) Hrvata. U ovo vrijeme, blagdan Gospe od zdravlja slavi se kao Dan općine Neum. A da ne spominjem sve druge općine sjevernije od Neuma u kojima žive katolici Hrvati (od Čapljine, Ljubuškoga, Čitluka, Rame, Kreševa, Visokog, Fojnice, Kraljeve Sutjeske, do Plehana, Orašja i Tolise). Sve navedene općine i mnoge druge, u kojima žive katolici, jesu u Bosni i Hercegovini, a ne u Hrvatskoj. Ovdje nećemo govoriti o pripadnicima drugih religija i naroda.
Jer, podupirati i ovaj put nimalo prijateljsku, a već dvadeset godina neprekinutu ne samo HDZ-ovsku, nego također i SDP-ovsku politiku prema Bosni i Hercegovini kao državi, stoljetnoj domovini i zavičaju bosanskohercegovačkih Hrvata i katolika, ne služi na čast Crkvi u Hrvata niti njezinu vodstvu kako u Hrvatskoj, tako ni u Bosni i Hercegovini. Ovim činima ili šutnjom Katolička crkva svojim vjernicima u objema državama ne pojavljuje se i ne predstavlja kao majka (kako to gordo zvuči!), nego kao maćeha.
I, stoga, ne na kraju, upućujem samo dva pitanja: zar bi bosanskohercegovački katolici i dalje trebali ostajati u 'vilajetu tamnome', bez izlaza na otvoreno more?! I još uz to, vašom voljom ili šutnjom? Zar su ti vjernici katolici, pripadnici i hrvatskoga naroda, i Vama, kao i nekim hrvatskim političkim strankama u obje države, moneta za političko potkusurivanje?!
Ako ovaj put nije bilo dobro govoriti, možda je bolje i mudrije bilo šutjeti!
