Pariz je možda dobio kobnu auru, ali ne zavaravajmo se – riječ je o gradu čiju vitalnost ne može ugroziti apsolutno ništa. Iz vreve, trke i nakrcanih terasa na kojima se gužvaju ambicija, arogancija i zajedljivi humor, Laetitia se spustila u Hrvatsku. Radila je za francusku televiziju, pisala za njihove medije, slušala priče frendova koji su radili kao dopisnici. Kamo otići? Hm, zašto ne Zagreb? Nije predaleko, povezan je s ostatkom Europe, ziher dobro izgleda, a i ljudi su slični u glavi. Odlično. Evo prvog dojma naše Parižanke iz ožujka 2014: 'Tražila sam stan i hodala gradom. Bilo je očajno. Park Ribnjak je isto izgledao užasno. Stigla sam na Ilicu. Tek tu sam samoj sebi rekla – ovo već liči na grad. Doživjela sam ljude vrlo neljubaznima, lica kao da su zatvorena. Ako uđeš u tramvaj, nitko se ne smiješi. Ljudi izgledaju tužno. Život ima popriličnu težinu. Očekivala sam slične ljude. No shvatila sam da Francuska i Hrvatska nemaju prevelike veze jedna s drugom.'

Pitam Laetitiju zašto se nije vratila u Pariz. Kaže, kada nešto započnem, onda to želim odraditi do kraja. Ako ju je već ljudski faktor u Hrvata razočarao, a ono se sfrendala s prirodom. Počela je odlaziti s knjigom na Šalatu, pa na bazen, pa trčanje do Cmroka: 'Povezala sam se s prirodom u Zagrebu više nego s ljudima.' Priroda barem ne ide okolo punih gaća i s vječnim pitanjem - bi li ili ne bi. Hoću reći, Francuskinju je malo šokiralo koliko su ljudi ovdje prestrašeni i neodlučni. Dogovori se ignoriraju, obećanja vrijede malo do ništa, ekipu je generalno prpa: 'Hrvati su nekako u strahu. Mislim da je to djelomice zbog komunizma. Na primjer, u Dubrovniku sam radila radijski izvještaj o snimanju 'Igre prijestolja'. Bili su tamo neki štandovi s organiziranim Game of Thrones turama, podigla sam mikrofon u zrak samo da snimim atmosferu i dolazi mi tip s pričom da ja to ne smijem raditi. Odgovorim mu da sam novinarka i da mi samo trebaju ambijentalni zvukovi. Bio je sve agresivniji i tražio je da mu pokažem svoju novinarsku iskaznicu. Rekao mi je da ne smijem snimati jer on nema dozvolu od svog šefa da bude na snimci. Bilo ga je strah da ne izgubi posao. Nevjerojatno.'

U drugoj varijanti preplašene neugode, Laetitia je radila intervju u Srebrenici za 20. obljetnicu genocida. Razgovara tako s muslimanskom ženom i na kraju je pita postoje li još uvijek tenzije između Srba i Bošnjaka: 'Postavim joj to pitanje, a žena se zagrcne i kaže – intervju je sada gotov. Počela je trčati prema svom autu. Bila sam u šoku. Otkud sad to? Pa nisam htjela nikoga uvrijediti...'

Nekoliko puta joj se u Zagrebu dogodilo da dogovori intervju s osobom, a ova odjednom odustane ili se prestane javljati na telefon. Francuskinju je to koštalo živaca sa svojim urednicima kojima je obećala tekst, a koštalo ju je i fenomenalnog zaključka da se ekipa kod nas boji donijeti odluku. Nema više tatice a la Tito koji bi svima sredio život: 'Dogodila se tranzicija iz komunizma, gdje nisi morao biti odgovoran ni za što, u divlji kapitalizam devedesetih. Ljudi i danas u glavama traže oca koji bi se pobrinuo za njih. Vidi se to na svakom koraku. Nema osobne odgovornosti. Obećaš nešto i onda nonšalantno prekršiš obećanje.'

Deficit spoznaje da možeš i moraš od sebe napraviti samoodrživu individuu, ljupko se manifestira u tromosti obiteljskog odvajanja i ponavljanja konvencija minulih vremena. Pričamo, jasno, o rasprostranjenoj populaciji mladih koji se ne mogu odvojiti od svojih roditelja i čija životna ambicija prestaje sa sigurnim poslom u državnoj službi, brakom, kreditom, nekretninom i par komada djece. Šećerni preljev na tu plemensku konstelaciju je – svenacionalna iskompleksiranost. Laetitia nas voli i mora nam reći: 'Vrlo brzo sam shvatila koliko se razlikujem od duboko usađenog mentaliteta u Hrvatskoj. Savjetovala bih svojim vršnjacima u Hrvatskoj da budu poduzetniji. Da odu u inozemstvo, odmaknu se od obitelji. Budi svoj, trebat ćeš raditi više, ali... Ovdje se osjećam isključeno. Pozovem ljude na tulum kod sebe, a oni ne uzvrate poziv. Zašto? Ne mogu. Žive sa starcima. I onda kad nekome kažeš da živiš u centru, bude 'wow... ona živi u centru'. Ispada da sam nekakva buržujka. Puno je kompleksa ovdje.'

I što je onda čudno da smo totalno nezanimljivi francuskoj javnosti. 'Sorry, ali Hrvatska nije zemlja o kojoj želimo pričati sada', Laetitiji je otvoreno rekao urednik Le Mondea. Cura se bori rukama i nogama da proda francuskim medijima priču iz Hrvatske. Intervju s tadašnjim predsjednikom Josipovićem uoči izbora za Europski parlament, nije zanimao nikoga. Natezala se danima: 'Kada su mi iz Le Mondea javili da ih ne zanima intervju s predsjednikom zemlje koja ima prve europarlamentarne izbore, shvatila sam... ovo će biti teško.' Savršeno sporedni bili su im i nedavni parlamentarni izbori. Iz Le Figaroa su joj javili da ih pokrije, vjerojatno kroz zijevanje. Inače ne bi odgađali objavljivanje tri dana i svaki dan s obrazloženjem da su imali nešto važnije, pa eto... tekst o hrvatskim izborima nije stao. Nakon tri dana urednik iz Le Figaroa javlja joj da napokon ima par praznih piksela na naslovnici te da mu brzo šikne članak o hrvatskim izborima. Uz napomenu da ga izmijeni i stavi naglasak na izbjeglice. Kužim hitnost. Mogao bi stići kakav izvještaj s tržnice iz Yamoussoukroa i onda smo opet na čekanju.

Laetitia je pohvatala hrvatske konce. Jasno joj je da ekipa koja je odlučila upregnuti svoj potencijal više nije u Hrvatskoj. Ili je na putu da više ne bude. Oni koji ostaju, bleje paralizirani u blatu davnih sukoba dok se budućnost odigrava negdje drugdje. Postala je tolerantnija i trudi se razumjeti: 'Hrvatska me svojski promijenila. Prije sam mislila da svi ovdje razmišljaju kao ja. Da kad ti netko kaže 'da', to znači 'da'. U početku sam puno plakala. Sada pokušavam imati više razumijevanja. Pokušavam biti manje zahtjevna. Obitelj radi veliki pritisak na mlade u Hrvatskoj. I ako se nisi nekako osamostalio, mogu razumjeti da ti je teško.'

Pitam Laetitiju što bi Francuzi mogli naučiti od nas. Misli cura, misli... i sjeti se kao profesor Baltazar – strani jezici! Hvali Vladine i gradske stranice što su bilingvalne, ljude koji većinom govore engleski. Sjeti se i još nečeg – poniznost: 'Sretneš neku važnu osobu ovdje i ona se prema tebi ponaša normalno. U Francuskoj ako si važan, uz to redovito ide bahatost, arogancija i napuhani ego.' Plus, u Francuskoj bi se odlično prodavali slavonski kulen i ćevapi: 'Ne znam nikoga da radi ćevape na pariškim ulicama. To bi definitivno bio novi hipsterski hit.'

Curi nedostaje energija Pariza. Činjenica da na svakom raskrižju možeš otići u bilo kojem smjeru i nabasati na nešto novo, izgubiti se... U Zagrebu, reći će, imaš dva, tri smjera – Tkalčićeva koja je užas i prepuna identičnih birceva, onda 'džamija', Jelačićev trg, Ribnjak… i to je to. Upoznala je krug ljudi s kojima joj je Zagreb postao ugodniji. Odveli su je na mjesta poput Medike ili Krivog puta u Savskoj. Svidjelo joj se. S nekoliko stranih novinara u Zagrebu napravila je stranicu Ćevapi klub gdje arhiviraju sve svoje tekstove o našoj i susjednim zemljama. Ne samo to. Želi ostati u Hrvatskoj i naučiti jezik. 'Kada nešto započnem, hoću to napraviti kako treba i do kraja', veli. Ups. Skidam beretku.