Karolinu Wieckiewicz upoznala sam na jednom okruglom stolu u Zagrebu na kojem se raspravljalo o pravu žena u Hrvatskoj da slobodno odlučuju o rađanju djece. Karolina je često u Zagrebu, jer je zaljubljena u naš grad i općenito ovaj dio Europe. Kaže nam da je oduvijek maštala da jedan dio života provede ovdje, mimo ljetovanja. Ne može to objasniti nekim racionalnim razlozima. Ovdje se osjeća dobro. Naučila je hrvatski jezik, a tijekom svog boravka u svibnju u Zagrebu upoznala je i hrvatske aktivistice, koje su shvatile kako su im njezine konzultantske usluge itekako potrebne zbog kampanje konzervativnih udruga i pojedinaca koji traže rigorozniju regulaciju ženskih reproduktivnih prava po uzoru na Poljsku. Karolina iza sebe ima gotovo sedam godina iskustva u jednoj poljskoj udruzi za ženska reproduktivna prava.

'Jako sam sretna što svojim iskustvom pravnice i aktivistice mogu pomoći ženama u Hrvatskoj koje nastoje sačuvati svoja prava, odnosno spriječiti konzervativne snage da hrvatskim građankama skroje sudbinu koja je zadesila Poljakinje', kaže Karolina.

Trenutna situacija u Hrvatskoj djeluje joj zabrinjavajuće jer su u javnosti sve glasniji konzervativni zahtjevi da se ženama uskrati pravo na slobodan izbor i koje ta svoja nastojanja žele realizirati preko Ustavnog suda, aktualne konzervativne vlade, a u prilog tim nastojanjima ide i masovan priziv savjesti liječnika koji se proširio po javnim bolnicama pa je mnogim ženama u Hrvatskoj otežan ili nedostupan medicinski zahvat prekida trudnoće. 'Većina liječnika u poljskim bolnicama također je u prizivu savjesti pa mnoge žene i za te rijetke, zakonom dopuštene pobačaje moraju putovati stotinama kilometara da bi našle liječnika koji nisu u prizivu savjesti', kaže Karolina.

Ističe kako se u 400 bolnica u zemlji obavi godišnje svega 600-700 legalnih pobačaja. 'Ne mislim da se liječnici pozivaju na priziv savjesti jer nužno misle da je pobačaj zločin ili grijeh, već ne žele da ih se naziva ubojicama djece, odnosno žele izbjeći javnu osudu i linč. S druge strane, ravnatelji često samostalno odlučuju da u njihovim bolnicama neće biti pobačaja, što je protuzakonito, ali nitko ih ne kažnjava zbog toga. Bolnice za zahvat legalnog pobačaja traže dodatne dokumente, konzultacije, osnivaju komisije, traže pristanak muža, prikrivaju podatke i tvrde da uopće nemaju takvih slučajeva... Zbog toga svega imamo čitave županije u zemlji u kojima nije moguće legalno prekinuti trudnoću i nitko se ne trudi to promijeni, bez obzira na to što zbog toga mnoge žene pate', objašnjava.

Napominje da iako prema nekim anketama više od 80 posto javnosti u Hrvatskoj podržava liberalno zakonodavstvo o pobačaju, ne treba podcijeniti manjinski postotak koji ga žele učiniti rigoroznim po uzoru na Poljsku. 'Kad se jednom promijeni zakon na gore, male su šanse da ga se opet učini liberalnim, zato se preventivno treba boriti protiv takvih nastojanja, jer će poslije biti kasno. Takav je barem slučaj u Poljskoj u kojoj danas čak 48 posto stanovnika podržava postojeći zakon, jer ga smatra kompromisom, iako taj zakon u 96 posto slučajeva zabranjuje pobačaj', upozorava.

Mnogi u Hrvatskoj su tek prvi put za nedaće Poljakinja čuli za nedavnog masovnog prosvjeda u 60-ak poljskih gradova, poznatom i kao opći ženski štrajk i 'crni prosvjed'. Brojni žene i muškarci su izašli na ulice kako bi spriječili pokušaj konzervativnog poljskog think-tanka Ordo Iuris da se pobačaj u toj zemlji zakonom u potpunosti zabrani, a žene koje ga unatoč tome 'počine', kazni s pet godina zatvora. Istovremeno bi se sve eventualne spontane i medicinski nužne pobačaje stavilo pod strogi nadzor, da se među njih ne bi potkrao i koji namjerni. 'Desno orijentirani fanatici proglasili su rat protiv žena, ali nećemo im dozvoliti da naše živote pretvore u noćnu moru i patnju'; 'Želim liječnike, a ne misionare'; 'Sad je dosta'... samo su neke od parola koje su prosvjednici uputili svojim vladajućima, a oni su ih ozbiljno shvatili te povukli iz parlamentarne procedure rigorozan amandman na ionako rigorozan zakon. Europski sud za ljudska prava takvo je zakonsko rješenje ocijenio vrlo lošim i preporučio da ga se mijenja jer ugrožava fizičko i mentalno zdravlje žena i njihova temeljna građanska prava. No, impute Europskog suda za ljudska prava poljske vlasti uporno ignoriraju, a tek ih je masovni prosvjed odgovorio od nakane da zakon učine još strožim. No drastično pogoršanje spriječili su velikim prosvjedom građani i aktivisti, poput Karoline.

Što se nakon tog povijesnog 'crnog prosvjednog ponedjeljka' događa u Poljskoj te mogu li ženske aktivistice odahnuti, pitali smo Karolinu.

Od tog dana u Poljskoj se u kratkom periodu dogodilo mnogo toga što se nama zagovornicama prava na izbor čini obećavajuće. Čini mi se da je taj suludi prijedlog da se totalno zabrani pobačaj, a ženama zaprijeti zatvorom čak i kad je u pitanju spontani pobačaj, probudio javnost iz letargije. Zapravo su nama koji se borimo za liberalnije zakonodavstvo, napravili veliku uslugu jer su išli s tako radikalnim i apsurdnim zakonom. Građani su se prepali da bi ova naša izrazito konzervativna vlada doista mogla u parlamentu progurati takav amandman pa su se odlučili pobuniti. Osim toga, sve više građana je nezadovoljno potezima poljske vlade pa su odlazak na prosvjed vidjeli kao priliku da izraze svoje nezadovoljstvo. Stvorila se atmosfera kako je građanska dužnost izići na ulicu i prosvjedovati protiv stvari koje im smetaju. Privatni mediji, koji su veliki kritičari vlasti, otvorili su nam svoja vrata, pa sam prvi put u svojoj karijeri aktivistice dobila toliko medijskog prostora govoriti o temi kojom se godinama bavim. Svaki dan smo bile u medijima. Sjećam se ranije kako mediji nisu marili za naše prosvjede na kojima bi se, doduše, skupilo jedva stotinu ljudi. Ovaj crni prosvjed definitivno smatramo prekretnicom u našoj borbi.

Unatoč problemima koje su žene imale zbog otežanog pristupa pobačaju, zbog kojih su neke zatražile i dobile zaštitu Europskog suda za ljudska prava, ova tema, dakle, prije prosvjeda nije previše zanimala poljsku javnost. Zašto?

Vjerojatno naše ranije napore ljudi nisu prepoznavali, budući da su im političari stalno trubili o tome kako je postojeći zakon zapravo kompromisno rješenje između liberalnog i radikalno restriktivnog, do kojeg se navodno uz puno napora došlo. Što nije istina. Doslovce je pod pritiskom Katoličke crkve nekadašnji liberalni zakon iz vremena komunizma promijenjen u jedan od restriktivnijih u Europi. Poljsko javno mnijenje u ovih dvadesetak godina do te mjere je izmanipulirano da neki ljudi doista misle kako je pobačaj na zahtjev do 12. tjedna trudnoće nešto radikalno liberalno. Međutim, ipak su shvatili kako im je druga krajnost kao što je totalna zabrana pobačaja apsolutno neprihvatljiva i zato su izišli na ulice u tolikom broju i pobunili se. Budući da je taj prosvjed bio uspješan, mnogi ljudi su, čini mi se, prvi put počeli razmišljati o ovom problemu te se pitati nije li i to tzv. kompromisno rješenje ipak previše radikalno. Nakon prosvjeda pravo na pobačaj ušlo je u javni diskurs, prestalo je biti tabu. Čula sam neke žene kako govore da su mislile kako prosvjeduju da se održi postojeći zakon te da su nakon toga shvatile da im ni taj ne odgovara i da bi trebao biti liberalniji.

Na temelju čega su konzervativci iz Ordo Iurisa vjerovali da će uspjeti progurati totalnu zabranu pobačaja?

Pobačaj se u Poljskoj više od 20 godina sotonizira, a žene se zbog pobačaja kriminalizira, osuđuje i difamira u javnosti. Religija je prisutna od samog početka školovanja i uopće ne postoji mogućnost rasprave o tome je li to izbor ili nije. To je tako snažan javni pritisak da ga mnogi žele izbjeći, odnosno ne žele biti izvrgnuti javnom kritiziranju i medijskom linču. Bilo je slučajeva javnog mrcvarenja žena nakon kojih više nikome nije padalo na pamet dovoditi u pitanje apsurdnost postojećeg zakona. Poljsko društvo snažno su oblikovali konzervativni političari i crkva. U našem parlamentu nema lijevih stranaka, i vladajući i oporba spadaju u desni politički spektar. Puno ljudi u Poljskoj uopće ne zna da je svugdje oko nas realnost drugačija i da je u skoro cijeloj EU pobačaj legalan. Očito su sve to imali na umu ljudi iz Ordo Iurisa i na našu sreću se preračunali, vjerujući da javnost neće tako snažno reagirati. Građani su se pobunili, a oni su ispali gubitnici. Imali smo sreću što su išli tako radikalno, jer da nisu, danas bismo sigurno imali zakon koji ne dopušta pobačaj ni u slučaju malformiranog ploda.

Postoji li kakvo istraživanje koje govori kakve je rezultate polučila 23-godišnja primjena restriktivnog zakona o pobačaju?

U Poljskoj, prema nekim procjenama, živi 4,7 milijuna žena koje su pobacile. No budući da je pobačaj na zahtjev ilegalan, odnosno kazneno djelo, žene ne žele javno pričati o svojim iskustvima, jer će biti stigmatizirane. Prije dva tjedna u Poljskoj se, međutim, dogodilo šokantno javno priznanje, vjerujem da je tome pridonio prosvjed i atmosfera koju je stvorio. Naša poznata pop zvijezda u jednom je intervjuu priznala da je pobacila. Takav, nazovimo to, 'coming out', čekala sam godinama. Zateklo me, jer nije pričala o pobačaju zbog malformacije ili nekog drugog za Poljsku zakonitog razloga, već je pričala kako je prekinula trudnoću jer nije planirala još jedno dijete. Napravila je to kao i većina žena u Poljskoj: otišla je liječniku no on joj je dao pogrešnu informaciju i došlo je do trudnoće, zbog čega je otišla u Slovačku na zahvat. Iako je dovoljno imućna da si osigura VIP tretman, ta je pjevačica otišla na prekid trudnoće kao i tzv. obične žene, noću u Slovačku, tamo su ih na benzinskoj crpki busom pokupili i odvezli u bolnicu. Sve je bilo organizirano, ništa nisu morale objašnjavati kad su došli po njih, jer su ovi znali su da trebaju skupiti šest Poljakinja i odvesti ih u bolnicu, gdje su imale zakazani termin. Ispričala je javno svoje motive, navela kako ima tako organiziran život da joj se još jedno dijete ne uklapa u koncepciju. Koliko sam ja radosna zbog tog istupa jer razbija tabue u poljskom društvu, toliko su mnogi bijesni na svoju zvijezdu. Njezin istup je u konzervativnim krugovima izazvao zgražanje pa je se javno kritizira i omalovažava.

Hrvatski Ustavni sud otvorio je javnu raspravu na temu eventualne promjene zakona o pobačaju. Obećana je široka rasprava. Na kakve učinke 23-godišnje primjene poljskog modela biste ih upozorili, da uzmu to u obzir kad budu odlučivali o zahtjevima konzervativnih udruga i lobija da se važeći Zakon o prekidu trudnoće, koji datira još iz 1978. godine, postroži upravo po poljskom receptu?

Predstavnik Ordo Iurisa bio je u Zagrebu nedavno na jednoj konzervativnoj konferenciji, valjda su došli vašim konzervativcima prenijeti poljska iskustva po pitanju zabrane pobačaja. Po mom mišljenju, svoje ideje su gurali zahvaljujući prvenstveno dobrim vezama s vladajućima, crkvenim krugovima i agresivnom javnom kampanjom.

Kad se uzmu u obzir statistike, ispada da Poljska ima u 96 posto slučajeva zabranu pobačaja, jer one tri situacije u kojima to zakon dopušta događaju se u otprilike četiri posto trudnoća. Prema nekim procjenama, godišnje u Slovačku i Njemačku zbog pobačaja odlazi 200 tisuća Poljakinja. Tamo dobiju ljudski i dostojanstven tretman te siguran zahvat. One koje si ne mogu priuštiti putovanje u inozemstvo, preko interneta kupuju pilulu za medikamentozni pobačaj. Takva je dakle stvarna situacija: ono što je zabranjeno u Poljskoj, odvija se u inozemstvu. Posebno je, međutim, zabrinjavajuća spoznaja o problemima koji se događaju u onih četiri posto slučajeva kad je pobačaj dopušten: mnogim ženama je otežan pristup zakonitom zahvatu. Primjerice, žena koja dozna da nosi teško malformiran plod, nije baš takve vijesti priželjkivala kad je doznala da je trudna, tako da njen zahtjev za pobačajem ne možemo nazvati obijesnim. No unatoč teškoj situaciji u kojoj se zatekla, da bi ostvarila svoje pravo na prekid trudnoće izložena je mukotrpnoj proceduri, a nakon toga još joj preostaje po zemlji tražiti liječnika koji nije u prizivu savjesti da zahvat i obavi. Uostalom, Europski sud za ljudska prava presudio je protiv Poljske jer je onemogućavala ženama obaviti legalan pobačaj.

Pobačaj je u Poljskoj postao teško i mučno pitanje, jer je javnosti prikazan kao najveće zlo protiv života, a zapravo su jedine žrtve takvog tretmana i zakonske regulative žene. Kao pravnici, u udrugu su mi se javljale mnoge žene koje su se žalile da im bolnice odugovlače s postupkom. Mi bismo uz pomoć pravobraniteljice za prava pacijenata urgirale da se cijeli proces ne otegne previše, zapravo smo pomagale ženama da se zahvat obavi u razumnom roku.

Vašem Ustavnom sudu bih preporučila da u ovom pitanju postupi po uzoru na slovački ustavni sud. Ukratko, slovački ustavni suci su zaključili da zakon o pobačaju, koji dopušta pobačaj na zahtjev prva tri mjeseca trudnoće, ne krši Ustav koji, za razliku od hrvatskog Ustava, sadrži čak odredbu da je ljudski život vrijedan zaštite i prije života. Odbivši tu odredbu interpretirati na način da jamči pravo na život fetusu, slovački je Sud naglasio da zaštitu fetusa prvenstveno treba realizirati mjerama zaštite žena u području zdravstvene, socijalne i radnopravne politike, a ne mjerama protiv njih.SaveSave