Sapanjoš o njoj govori mrtav ozbiljan. Institut bi se prema njegovoj zamisli nalazio u Samoboru i, osim edukativnog centra u kojem bi se školovali pogrebnici, imao bi klasični pogrebni centar i krematorij. U Hrvatskoj ne morate imati završenu posebnu školu da biste se bavili pogrebničkim poslom. Možete biti bilo koje struke, ali morate imati položen ispit stručne osposobljenosti koji provodi Hrvatska obrtnička komora. Sapanjoš misli da to nije dovoljno i da cijelu priču treba dignuti na višu razinu. Uz teoriju, budući pogrebnici imali bi praktični dio, a sve bi se, smatra, dalo koordinirati s vlasnicima drugih pogrebnih poduzeća, ali i Medicinskim fakultetom te bolnicama.

'Nije biti pogrebnik samo prevesti pokojnika i prodati lijes. Ovaj je posao puno složeniji od toga. Želja mi je da se pogrebnici obučavaju i za balzamiranje. Ovo što danas imamo je da dobijete skriptu, naučite je napamet i položite pred komisijom Hrvatske obrtničke komore. To nije dovoljno jer se pogrebnici suočavaju s puno toga. Intencija je bila prije osam godina, kada je uvedena ta zakonska obaveza, da ispit polažu vlasnici pogrebnih poduzeća i njihovi djelatnici. Ali onda se dogodilo da su na ispite počeli izlaziti i direktori komunalnih poduzeća, skladištari, svi oni koji direktno sa sprovodima nemaju nikakve veze', kaže nam Sapanjoš i otvara vječitu priču o nelojalnoj konkurenciji i sukobu između komunalnih društava u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i privatnih pogrebnika.

A ideja o institutu kod njega se nije rodila odjednom, postoji već dug niz godina i s vremenom se samo razvijala. Za razliku od njega, koji je učio posao u hodu, jedan od njegova dva sina završio je dvogodišnje školovanje za pogrebnika u SAD-u, a slična stvar postoji u Europi.

'Imao sam prilike biti u Münnerstadtu u Njemačkoj u nekoj vrsti obrazovnog pogrebničkog centra u kojem imaju teoriju i praksu, ali možete pohađati i samo neki od modula koji vas zanima, poput balzamiranja, za koji je cijena oko pet tisuća eura', kazao je naš sugovornik, napomenuvši da bi polaznici svakako naučili osnove anatomije, psihologije, kemije, prava i ekonomije.

'Sa svim tim granama suočavate se u ovom poslu. U Institutu bi dobili osnove i budućim pogrebnicima to bi umnogome olakšalo posao', uvjeren je Sapanjoš. Procjenjuje da bi izobrazba mogla trajati godinu ili dvije, s mogućnošću da se, kao i u Njemačkoj, mogu učiti samo određeni moduli. Smatra da je takvo nešto moguće i kod nas, samo treba sluha institucija koje bi u cijeloj toj priči bile partneri i vjeruje da će u nekoliko ministarstava, od gospodarstva do obrazovanja, njegova ideja naići na plodno tlo jer bez državnog blagoslova nema ni certificiranog dokumenta.

Pitamo ga koliko su pogrebi drugačiji u odnosu na period u kojem je ušao u taj posao, prije više od trideset godina, koji trendovi vladaju i što ljudi traže te je li kremiranje uzelo primat klasičnom ukopu.

'Nemam točne podatke, ali je činjenica da je kremiranje u porastu. Recimo, znam da je u Sloveniji preko devedeset posto pokojnika kremirano. Mislim da situacija kod nas još nije takva, ali porast je zamjetan. Brojni su razlozi za to, od ekonomičnosti na grobljima do cijene itd. Nekad je bio običaj da se pokojnika doveze kući prije ukopa kako bi se uz otvoreni ili zatvoreni lijes organiziralo bdijenje, ali toga više nema', istaknuo je Sapanjoš. Napominje da je vrlo lako moguće da će u budućnosti uz kremiranje kakvo poznajemo danas biti i ono s tekućim dušikom.

'Ono je prošlo eksperimentalnu fazu i vjerojatno će zaživjeti u budućnosti', kazao je. A u SAD-u je, dodaje, zaživjelo i to da pokojnici postanu kompost.

'Nisam upoznat sa svim detaljima, ali i to postoji kao mogućnost. Ne znam kako bi to bilo prihvaćeno kod nas', zaključio je Sapanjoš.

Dodajemo da možda i bi, jer tko je ijednom zavirio u grobnicu u kojoj ima posmrtnih ostataka, vjerojatno ne bi imao ništa protiv toga da ga se pretvori u nešto korisno, poput gnojiva za voćku u vrtu. Na izrečeno naš se sugovornik samo nasmijao.