Svatko tko je to gledao, teško će zaboraviti prizore iz Srebrenice kada u nju trijumfalno ulazi Ratko Mladić, komandant vojske bosanskohercegovačkih Srba u ratu 1992-1995. Mladića prati svita režimskih novinara dok pred kamerama u herojskim pozama objašnjava kako je ovo 'osveta Turcima' za boj na Kosovu i slične nacionalističke mitomanije, da bi se u jednom trenutku našao u blizini velike skupine zarobljenih Bošnjaka i Bošnjakinja, kojima prilazi s naoko dobrohotnim osmijehom na licu. Mladić počinje izgladnjeloj djeci dijeliti čokoladice i sokove, ponašajući se kao da u zoološkom vrtu hrani životinje, te svečano očajnim ljudima pred TV-kamerama obećava da se nemaju razloga brinuti i da će biti prebačeni na teritorij pod kontrolom Armije BiH.

Samo nekoliko dana kasnije od svih tih zarobljenih, uspaničenih, izgladnjelih i očajnih ljudi oko osam tisuća je bilo mrtvo, muškaraca i mladića bošnjačke nacionalnosti, brutalno smaknuto u najvećem masakru na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

Teško je procijeniti jesu li zarobljeni Srebreničani uopće vjerovali obećanjima svoga krvnika o tome da će preživjeti, ali se na snimkama emitiranim u medijima Republike Srpske moglo jasno raspoznati da Mladić bezočno laže. Genocid u Srebrenici – a takvim su ga proglasili i Haški tribunal i Međunarodni sud pravde – nije nikome trebao biti iznenađenje, riječ je o događaju koji je u osnovi najavljen i posve očekivan, s obzirom na sve prethodne zločine Mladićeve vojske, poput onoga u Prijedoru i konc-logoru Manjača.

Pritom su vojnom vođi Srba u BiH svesrdno pomogli nizozemski vojnici u sastavu UN-a, koji su bili zaduženi čuvati Srebrenicu, proglašenu sigurnom zonom. Za Nizozemce su Srebreničani bili valjda nešto ispod ljudske razine, možda najjasnije izraženo u odvratnom grafitu koji se mogao pročitati u njihovoj bazi – o bosanskim djevojkama bez zuba koje smrde na govna. Nizozemski su vojnici jednostavno Srebreničane isporučili na klanje, a to je kasnije priznala i vlada Wima Koka te zbog toga i podnijela ostavku i preuzela moralnu odgovornost za tu nacionalnu sramotu.

Sramotnu je ulogu odigrao i izaslanik UN-a Yasushi Akashi, koji je blokirao zračne udare na Mladićevu zločinačku vojsku, a ni ponašanje vlasti u Sarajevu – predvođenih Alijom Izetbegovićem – nije bilo pretjerano konstruktivno niti usmjereno na spašavanje zarobljenog naroda.

Nije bilo nikoga tko je bio spreman pomoći zarobljenim Srebreničanima, koju su onda u tri dana masakra sustavno strijeljani te pokapani u masovne grobnice. Etničko čišćenje teritorija onoga što će kasnije te godine kroz Daytonski sporazum i međunarodno biti priznato kao Republika Srpska bio je jedan od prioriteta politike Radovana Karadžića i Ratka Mladića, no za razliku od, primjerice, Banje Luke iz koje su protjerani skoro svi Hrvati i Bošnjaci, a dvadesetak džamija je odletjelo u zrak, u Srebrenici se odlučilo za ubijanje. Rezultat je oko osam tisuća ubijenih i genocid koji srpski političari – od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića do predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika – konstantno poriču, priznajući samo nekakve 'velike zločine' za koji su odgovorni pojedinci.

Danas će se u Memorijalnom centru Potočari, predgrađu Srebrenice u kojemu je bila baza UN-ovih vojnika, održati komemoracija i dženaza za 175 žrtava genocida.

Kako javlja Klix.ba, program ukopa i obilježavanja godišnjice genocida počinje u 11 sati, a u Potočarima je još od jučer prisutan velik broj ljudi, uključujući i nekoliko stotina sudionika maratona od Vukovara i Bihaća te drugih gradova do Potočara, kao i nekoliko tisuća ljudi koji su sudjelovali u Maršu mira te sinoć u kasnim poslijepodnevnim satima stigli u Memorijalni centar.

Među žrtvama koje će danas naći konačni smiraj je i najstariji Hurem Begović i najmlađi, 14-godišnji Senad Beganović. Osim Beganovića u Potočarima će danas biti klanjana dženaza i onima koji su ubijeni kao maloljetnici: Kadrija Alić (1978), Enis Omerović (1978), Adil Omerović (1979), Muvaz Orlović (1978), Mujo Osmanović (1978), Muamer Pašić (1978), Sead Dervišević (1978), Hazim Hasanović (1978), Salčin Hasanović (1978) i Sadet Suljić (1979).

Današnja komemoracija u Potočarima, nažalost, nije i posljednja za žrtve genocida. Na tim prostorima se traga još uvijek za oko 2300 ljudi čije kosti su skrivene u masovnim grobnicama.