Bandić je političku karijeru započeo, poput brojnih drugih hrvatskih političara, u Savezu komunista. Nakon kratke 'šljake' u zagrebačkom Ledu već 1983. godine zapošljava se kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ (Općenarodna obrana i društvena samozaštita) u Općinskom komitetu SKH na Peščenici.

Tijekom tih godina kasne faze socijalističke Jugoslavije Bandić polako plete svoju mrežu društvenih poznanstava i veza koju će kapitalizirati desetak godina kasnije.

Nakon sloma bivše države i formiranja neovisne Republike Hrvatske Bandić ostaje uz svoje 'komunjare', za razliku od brojnih mu kolega koji mijenjaju dres i odlaze u tada puno perspektivniju političku organizaciju – HDZ.

U zagrebačkom SDP-u polako se uspinje u hijerarhiji – 1993. postaje tajnikom zagrebačkog SDP-a, a već 1995. zastupnik u Gradskoj skupštini.

Zagrebačku krizu (konac 1995./1997.), koju je uzrokovao pokojni predsjednik Franjo Tuđman ne pristavši priznati poraz HDZ-a u Zagrebu i amenovati gradonačelnika iz oporbenih redova, Bandić, pokazat će se kasnije, spretno koristi.

Tih godina u političkom usponu pomaže mu njegov mentor, tada vrlo moćan SDP-ov veteran Zdravko Tomac. Na koncu mu šef Partije Ivica Račan 1997. godine daje zeleno svjetlo da preuzme upravljanje zagrebačkom organizacijom SDP-a.

Prvi gradonačelnički mandat Milan Bandić osvaja 2000. nakon izvanrednih gradskih izbora na kojima pobjeđuje SDP.

SDP-ova zagrebačka lista na čelu s Milanom Bandićem pobijedila je i 2001. na redovnim lokalnim izborima. Tada počinje teći njegov drugi gradonačelnički mandat koji je naglo stavljen u 'mirovanje' godinu kasnije, nakon što je uhvaćen u muljanju poslije incidenta s policijom u alkoholiziranom stanju.

Vrh SDP-a na čelu s tadašnjim šefom stranke Ivicom Račanom Bandića je zbog pritiska javnosti stavio 'na hlađenje', a upravljanje Zagrebom preuzela je Vlasta Pavić - do kraja mandata 2005. godine. Zapravo, ona je samo formalno 'upravljala' gradom, jer je Bandić i tada preko svojih ljudi u gradskoj upravi de facto vodio Zagreb.

Na lokalnim izborima 2005. SDP s Bandićem ponovno pobjeđuje – počinje teći njegov treći mandat.

U iduće četiri godine Bandić prerasta okvire SDP-a te postaje alfa i omega političkog života u Zagrebu. Često je glavni junak naslovnica, uglavnom zbog brojnih afera – preplaćenih gradskih poslova, sumnjivih zamjena gradskih zemljišta, političkih zapošljavanja u Gradskoj upravi i Zagrebačkom holdingu…

Međutim svi ti silni tekstovi o njegovim aferama nisu mu naštetili. Upravo obrnuto, počeo je igrati ulogu žrtve medija, što je dobro prošlo kod birača. Na lokalnim izborima 2009. godine, prvima na kojima su se gradonačelnici birali izravno, u drugom krugu premoćno pobjeđuje nezavisnog lijevo-liberalnog kandidata Josipa Kregara.

Osim što mu je stranka postala tijesna, tijesan mu je postao i sam Zagreb. Počeo je 'gledati dalje od Medvednice', prkoseći vodstvu stranke i Zoranu Milanoviću, otvoreno je počeo koketirati s idejom da uđe u predsjedničku utrku. Službenom objavom kandidature za predsjednika RH Bandić se zapravo sam izbacuje iz SDP-a i svoju političku karijeru nastavlja graditi mimo 'stranačkih okova', kako je on sam volio govoriti o svom djelovanju unutar SDP-a.

Na tim izborima od Ive Josipovića doživljava prvi veliki politički poraz u životu koji ga je očito uzdrmao. Neko vrijeme prestaje hiperaktivno tumarati gradom, činilo se da je gotov. No 'poput feniksa', i tako on voli govoriti, diže se s poda te ponovno željeznim stiskom nastavlja voditi Zagreb. U tome ga ne zaustavlja ni veliki poraz koji doživljava na svojim prvim parlamentarnim izborima 2011. godine.

Peti mandat osvojio je na gradonačelničkim izborima 2013., kada je u drugom krugu lako rasturio SDP-ova kandidata Rajka Ostojića. Tada se Bandić okružio ženama – dogradonačelnicama Sandrom Švaljek i Vesnom Kusin.

Sve te silne afere o kojima su novinari godinama pisali prvi put su za njega mogle postati kobne nakon USKOK-ove istrage, kada je prvi put završio u pritvoru u zagrebačkom Remetincu u listopadu 2014. godine.

Dok je bio iza rešetaka, Zagrebom je formalno upravljala Sandra Švaljek. No čim je počela pokazivati tendenciju samostalnog donošenja odluka, Bandić ju je izbacio iz igre. Nakon remetinečke epizode on nastavlja vladati Zagrebom.

Njegova žilavost, upornost i spretnost u političkim igricama popločili su mu put i do šestog gradonačelničkog mandata. Zimus je bio zreo za eliminaciju – HDZ je prijetio da će mu srušiti gradski proračun za 2017., dvije ozbiljne kandidatkinje – Sandra Švaljek i Anka Mrak Taritaš – započele su svoje gradonačelničke kampanje; činilo se da se bliži njegov konačni politički kraj.

A onda ga prvo HDZ pušta na miru, opet igra za njega na gradskim izborima, a potom šanse Mrak Taritaš ozbiljno počinje umanjivati šef njezine vlastite stranke Ivan Vrdoljak pregovorima o ulasku HNS-a u vladu Andreja Plenkovića. Nikad nećemo saznati, naravno, bi li pobijedio i na ovim izborima da su se spomenute stvari drugačije odigrale. A Bandić, mačak s devet života, nanjušio je priliku i još jednom – doduše kroz ušicu igle – pobijedio na gradskim izborima.

Počeo je njegov šesti mandat…

Rođen je u Grudama 22. studenoga 1955. godine. U Zagreb dolazi studirati. Rado govori kako se mučio za studentskih dana radeći svakakve, fizički teške poslove. Nakon što je diplomirao na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti odlazi u JNA odguliti vojnički mandat.

Nakon toga zapošljava se u tvornici sladoleda Ledo. Zna se prisjetiti užasa polarnih hladnoća tijekom rada u hladnjači. No nije se Bandić dugo smrzavao. Brzo je otkrio toplinu hodnika Saveza komunista.

Ironija je u tome što političar koji cijelo vrijeme trubi da je neizlječiv radoholičar u radnoj knjižici ima tako skroman šljakerski staž. Unatoč tome, birači ga non-stop biraju jer mu vjeruju da on stvarno za njih 'dela' 16 sati dnevno, sedam dana tjedno, 365 dana godišnje.

'Moj radni dan izgleda ovako: ustajem u 6 sati ujutro, u 6.15 sati izvodim psa Rudija na kratku šetnju, u 6.45 sam pod hladnim tušem, u 7 slušam vijesti i nakon toga odlazim na posao. U 7.30 sam u svom uredu u Gradu Zagrebu, i od tog trenutka do otprilike podneva primam naručene stranke. Deset do petnaest u prosjeku i još pet do deset onih koji se uguraju nenajavljeni.

Poslije tog su na redu sastanci, najčešće izvan ureda Grada Zagreba. U 16 sati opet se vraćam u ured, a poslije toga odlazim na društveno-političke događaje, koji u pravilu završavaju oko 22 sata, kad odlazim doma. Po mojoj računici, 365 dana 'delam' bez prestanka.

Zašto idem na sve događaje? Zato što ljudima želim pokazati da do njih držim i da se solidariziram s njihovim naporima', tako Milan Bandić opisuje svoj modus vivendi, ujedno sav njegov politički program i politički marketing.