Svatko tko je vidio fotografije sirijskih gradova koje podsjećaju na fotografije do temelja razrušenog Vukovara vrlo lako može shvatiti zašto ti nesretni ljudi masovno bježe iz zemlje u kojoj već četiri godine bijesni krvavi obračun diktatora Bašara Al-Asada, pobunjenika i militanata Islamske države, kojemu se ne nazire kraj.

Samim time u vodu padaju svi ovdašnji ksenofobni pozivi na zaustavljanje izbjegličkog vala, koje je jučer pokušao artikulirati ridikulozni Anto Đapić tvrdnjom da 'izbjeglice izgledaju kao da su svaki dan u teretani'. Iako bi Đapić trebao promisliti prije nego što komentira ičiji fizički izgled, iza takvih i sličnih opaski o izbjeglicama, poput onih koje 'upozoravaju' da mnogi od njih, zamislite, koriste pametne telefone, ne stoji ništa drugo doli populističko širenje straha od drugih i drugačijih.

Unatoč takvim pozivima na zatvaranje granica, Hrvatska je, barem na jedan dan, pokazala da je spremna na humani tretman ljudi koji imaju manje sreće od nas, neovisno o njihovoj vjeri, nacionalnosti i boji kože.

Sjetimo se samo kako je Mađarska dočekala sirijske izbjeglice – interventnom policijom, suzavcem i zatvaranjem u kaveze. Napad snimateljice Petre Lazslo na majku s djetetom toliko nam se urezao u sjećanje da bismo ga najradije zaboravili. Nisu Mađari jedini – Slovaci su sramotno poručili da će iz Sirije primati samo kršćane. Čak su i Danci, koji su za vrijeme ratova na Balkanu primili nemali broj izbjeglica iz BiH, odlučili zatvoriti svoje granice.

I upravo zato možemo biti ponosni na način na koji smo dočekali te jadne ljude, koji su nam puno sličniji nego što se to čini Anti Đapiću. Naime, ogromna većina ljudi na svijetu ima vrlo slične prioritete: Sigurnost od progona, krov nad glavom i hrana za svoju obitelj i sebe.

Za razliku od oklopljenih mađarskih specijalaca, sirijske izbjeglice danas su u Tovarniku dočekali hrvatski 'plavci' u lakim ljetnim odorama, novinari koji su pomogli nositi djecu od Šida prema Tovarnika, građani koji su spontano izašli iz svojih kuća i podijeliti s njima hranu, vodu i medicinske potrepštine… Za razliku od mnogih drugih zemalja Europe, kod nas još uvijek nije zabilježen nijedan incident s izbjeglicama i za očekivati je da će tako i ostati.

Ne pruža nam se svaki dan prilika da budemo ponosni na vlastitu domovinu. Ponos nije osjećaj pripadnosti, ponos je osjećaj kojeg treba zaslužiti. A Hrvatska ga je, za razliku od mnogih drugih europskih zemalja, danas definitivno zaslužila.