U naprednim gospodarstvima Zapada politika je na mukama zbog političkog previranja neviđenog još od 1930-ih. Velika Deflacija koja je čvrsto zgrabila obje strane Atlantika oživjela je političke snage koje su bile uspavane još od kraja Drugog svjetskog rata. Strast se vratila u politiku, ali ne baš onako kako su mnogi priželjkivali, piše Janis Varufakis
Strastveno protivljenje ustaljenom poretku, koje je do nedavno bilo rezervirano za ljevicu, oživjelo je desnicu. Donald Trump, predsjednički kandidat Republikanske stranke, poziva na red – i to sasvim vjerodostojno – svoju demokratsku protivnicu Hillary Clinton, zbog njenih bliskih veza s Wall Streetom, želje da napadne strane zemlje te spremnosti da prihvati sporazume o slobodnoj trgovini koji su već potkopali životne standarde milijuna radnika. U Ujedinjenom Kraljevstvu Brexit je strastvene tačeriste postavio u ulogu revnih branitelja javnog zdravstva (National Health Service).
Ovakav se pomak ne dešava prvi put. U vremenima deflacije populistička desnica već tradicionalno usvaja kvaziljevičarsku retoriku. Tko god ima želudac koji može podnijeti ponovno čitanje govora vodećih fašista i nacista iz 1920-ih i 1930-ih, pronaći će proglase koji se na prvi pogled ne razlikuju od naprednih ciljeva – Benito Mussolini slavio je socijalnu sigurnost, a Joseph Goebbels obrušio se na financijski sektor.
Sve je počelo smrću međunarodnog monetarnog sustava
Ono što proživljavamo danas prirodna je posljedica implozije centrističke politike uslijed krize svjetskog kapitalizma, u kojoj je financijski kolaps doveo do Velike recesije a zatim i do današnje Velike deflacije. Desnica jednostavno ponavlja svoj stari trik – poziva se na pravedni bijes i propale želje žrtava kako bi pogurala vlastite odbojne programe.
Sve je počelo smrću međunarodnog monetarnog sustava osnovanog 1944. u Bretton Woodsu, koji je iskovao poslijeratni politički konsenzus zasnovan na miješanom gospodarstvu, ograničenju nejednakosti i snažnoj financijskoj regulativi. To zlatno doba završilo je tzv. Nixonovim šokom 1971., kada je Amerika izgubila viškove koji su, kroz međunarodno recikliranje, održavali stabilnost kapitalizma.
Pomalo zadivljujuće, hegemonija Amerike rasla je u ovoj drugoj poslijeratnoj fazi, usporedno s njezinim trgovinskim i proračunskim manjkovima. No kako bi se ti deficiti financirali, trebalo je bankare osloboditi stega što su ih nametnuli New Deal i Bretton Woods. Tek su tada počeli poticati i upravljati priljevima kapitala potrebnim za financiranje američkog dvostrukog deficita te deficita tekućeg računa.
Neoliberalizam je bio ideološki plašt
Cilj je bio financijalizacija gospodarstva. Neoliberalizam je bio ideološki plašt, okidač je bio rast kamatnih stopa dok je Paul Volcker predsjedao Fedom (Federal Reserve, američka središnja banka), a predsjednik Bill Clinton dovršio je ovu faustovsku pogodbu. Teško da se mogao izabrati ugodniji trenutak. Sovjetsko se carstvo raspalo, a otvaranje Kine dovelo je do velikog povećanje radne snage za globalni kapitalizam – milijarda dodatnih radnika - što je diljem Zapada povećalo profit i usporilo porast plaća.
Posljedica ekstremne financijalizacije bila je ogromna nejednakost i duboka ranjivost.
No radnička klasa Zapada imala je barem pristup jeftinim kreditima i napuhane cijene nekretnina kako bi nadoknadila utjecaj stagnirajućih plaća i opadajućih fiskalnih transfera.
A onda je došao slom 2008., koji je u SAD-u i Europi proizveo masovne viškove novca i ljudi. Dok su mnogi izgubili posao, dom i nadu, milijarde dolara u štednji od tada se bućka u svjetskim financijskim centrima, i to povrh svih onih milijardi što su ih očajne središnje banke upumpale u sustave kako bi zamijenile toksični novac. Dok su tvrtke i institucionalni igrači bili previse ustrašeni da bi investirali u realnu ekonomiju, cijene dionica su uzletjele. oni malobrojni u samom vrhu ne mogu vjerovati svojoj sreći dok ostali bespomoćno gledaju kako plodovi gnjeva rastu i postaju sve teži i teži za branje.
I tako je velik dio čovječanstva u Americi i Europi jednostavno odbačen jer je postao previše zadužen i skup. Upravo je takve privuklo Trumpovo sijanje straha, ksenofobija Marine Le Pen, vođe francuske Nacionalne Fronte, ili Brexitovci sa svojom svjetlucavom vizijom Britanije koja ponovo vlada svijetom. I dok su njihovi brojevi rasli, tradicionalne su političke stranke postajale nevažne a zamijenila ih je pojava dva nova politička bloka.
Stvarni i lažni sukobi
Jedan blok predstavlja stara trojka liberalizacije, globalizacije i financijalizacije.Ti su možda još i na vlasti, ali dionice im brzo padaju, kao što mogu posvjedočiti David Cameron, europski socijaldemokrati, Hillary Clinton, Europska komisija, pa čak i grčka Siriza, nakon vlastite kapitulacije.
Trump, Le Pen, britanski desničarski brexitovci, neliberalne vlade u Poljskoj i Mađarskoj te ruski predsjednik Vladimir Putin čine drugi blok. Njihova je nacionalistička internacionala, klasični proizvod deflacijskih razdoblja, ujedinjena zajedničkim prezirom prema liberalnoj demokraciji i sposobnošću da mobilizira one koji je žele zgaziti.
Sukob ovih dvaju blokova istodobno je i stvaran i varljiv. Sraz Clintonice i Trumpa, na primjer, predstavlja stvarnu bitku, kao i nadmetanje Europske unije i Brexitovaca, ali borci nisu neprijatelji već sudionici jer održavaju vječni krug uzajamnog osnaživanja u kojem je svaka strana definirana upravo onim čemu se protivi, a tako i mobilizira vlastite pristaše.
Jedini je izlaz iz ove političke zamke napredni internacionalizam, zasnovan na solidarnosti među velikim većinama diljem svijeta, koje su spremne oživjeti demokratsku politiku na razini cijelog planeta. Ako ovo zvuči utopijski, vrijedi naglasiti da sirovina već postoji.
Može li čovječanstvo osmisliti i provesti novi, zeleni Bretton Woods?
Politička revolucija Bernieja Sandersa u SAD-u, Jeremy Corbyn kao vođa Laburističke stranke u Ujedinjenom Kraljevstvu, DiEM25 (Pokret Demokracija u Europi/The Democracy in Europe Movement) na kontinentu; to su vjesnici jednog međunarodnog naprednog pokreta koji može odrediti intelektualni teren na kojem se mora graditi demokratska politika. Ali još smo u ranoj fazi i suočeni smo s prilično snažnom negativnom reakcijom globalne trojke: pogledajte kako se Demokratski nacionalni odbor (Democratic National Committee) odnosi prema Sandersu, napad nekadašnjeg farmaceutskog lobista na Corbyna ili pokušaj da se digne optužnica protiv mene jer sam se usudio suprotstaviti planu Europske unije za Grčku.
Velika deflacija postavlja i veliko pitanje: može li čovječanstvo osmisliti i provesti novi, tehnološki napredan, zeleni Bretton Woods – sustav koji će planet učiniti ekološki i gospodarski održivim – bez masovne patnje i uništenja koji su prethodili izvornom Bretton Woodsu?
Ako mi – naprednjaci – ne odgovorimo na to pitanje, tko će?
Nijedan od dvaju blokova koji se sada bore za vlast na Zapadu ne želi niti da se ono postavi.
Copyright: Project Syndicate, 2016.
www.project-syndicate.org
