Naravno, to da će DJ-i neke stvari opetovano vrtjeti iz tjedna u tjedan – ne samo da se podrazumijeva, nego je često i nužno! Pjesme postaju hitovi, uostalom, baš zato što bude mnogo ljudi koji ih žele opetovano slušati. A ako vam se čini da se na nekoj klupskoj večeri uvijek vrti jedno te isto, to je ponekad i jednostavno znak da... Pa... za to da previše navraćate na takvu večer i da je krajnje vrijeme da obogatite svoj klupski život nekim novim opcijama!

No opet, ponekad za ponavljanje naprosto nema valjane izlike; slijedi nekoliko primjera!

Puštanje istih stvari istim redoslijedom

Za ovo imam još i nekog razumijevanja ako je riječ o DJ-ima koji em beatmatchaju, em vrte hitoidnu muziku koja je pretežno iste BPM-aže: ako im je npr. generalni BPM 125-130, a na repertoaru imaju par hitova od 150-ak BPM-ova, logično je da će ove potonje odraditi sve u istom bloku – i to je OK, dok god u taj blok ne smještaju iste stvari mjesecima i mjesecima. I jasno mi je zašto će neki DJ-i, bavili se beatmatchingom ili ne, ponekad tako grupirati stvari koje stilski ili po ugođaju odskaču od većine muzike koju inače vrte.

Ali populistički nastrojeni DJ-i znaju pritom lako upasti u karikaturalnu rutinu: sjećam se jedne indie-disco večeri u Gjuri krajem devedesetih kad bi uvijek nakon 'Block Rockin' Beats' obavezno išla 'Smack My Bitch Up', a nije ništa manje ::rolajz:: ni ono kad na hip hop-večerima krene neka G-funk stvar i možeš staviti ruku u vatru da je iduća na tapeti ili 'California Love' ili 'Ain't Nuthin' But a G-Thang'.

DJ-i koji žive na staroj žanrovskoj slavi

Prije desetak godina, domaći hip hop/R&B DJ-i bili su u neponovljivo sjajnoj poziciji: njihova muzika je bila de facto pop, doslovce svaki drugi hit na top-listama je bio ili R&B ili hip hop i publika je bila toliko luda za tim zvukom da su bez problema u klupske hitove pretvarali čak i stvari koje na ovoj strani Atlantika nisu uopće ni izašle kao singlovi ('Move Bitch'!!!).

Nekoliko godina kasnije, međutim, našli su se u osjetno nepovoljnijoj situaciji: američki hip hop-hitovi više skoro pa nikad ne doputuju do top-lista u ovim krajevima svijeta, a američki R&B je mahom prestao proizvoditi hitove čak i na matičnom tržištu. Kako su domaći 'urbani' DJ-i odgovorili na takvo stanje stvari? Pa mjesto R&B-ja u njihovim je setovima zauzeo dr. lukeovski dance-pop deriviran iz R&B-ja, tu i tamo umiksan s malo housea, ali su zato blokovi hip hopa... Manje-više posve identični njihovim blokovima hip hopa prije desetak godina.

Mislim, kužim ja da bi ih inzistiranje na svježem američkom hip hopu, poznatom tek sićušnoj šačici kužera, vratilo u onaj neugledni film iz devedesetih kad su po kojekakvim rupama vrtjeli za 30-40 tipova i otprilike nula ili jednu ženu... Ali nadam se da i oni kuže mene kad kažem da me njihov kriogenički vremeplov užasno deprimira i da sam zbog toga prije par godina skroz digao ruke od hip hop-clubbinga u Hrvata.

Pop(ulistički) DJ-i koji se ponavljaju s oldiesima

U teoriji, jedna od najzabavnijih stvari kod DJ-inga tog tipa bi trebalo biti ono kad se prisjetiš nekog starog, pomalo zaboravljenog hita koji odavno nisi zavrtio, a i inače se rijetko igdje još zavrti i onda ga odjednom izvučeš iz šešira: puštanje takvih stvari zna na podiju izazvati neopisivu euforiju. U praksi, međutim... Umjesto da nastave iskapati još zaboravljenih oldiesa što će ljude razveseliti poput dragog frenda iz srednje kojeg sretnu u gradu sto godina nakon što su ispali iz kontakta, mnogi DJ-i stanu na tome da iz naftalina izvuku jednu do dvije takve stvari, skuže kako super pale i krenu nemilice šibati po njima dok ne dosade i Bogu i ljudima.

I, za kraj, jedan antiprimjer.

DJ-i koji se nedovoljno ponavljaju

Deep/tech-house DJ-i su, barem iz mog iskustva, sorta koja ne pada u klopku iz prethodnog odlomka: underground houseri brižno i s ljubavlju periodično izvlače stare klasike iz kovčega/etuijeva/foldera, trudeći se ne izraubati ih kroz učestalu rotaciju, ali i stalno iznenađivati stare znalce. No opet, DJ-i tog usmjerenja – barem domaći, barem iz, ponavljam, mog iskustva – znaju ići i u jedan drugi ekstrem, a to je da škrtare s vrtnjom globalnih anthema, dajući prednost manje poznatim stvarima koje su sami otkrili ili na koje briju skupa s nekom svojom užom ekipom.

Na primjer, 2008. je bila godina strelovitog uspona minimalističkog euro deep-housea, godina kad sam po stranim web-lokalima čitao nebrojena čuđenja kako je nešto tako minimalistično i repetitivno kao što je 'Orbitalife' Johnnyja D postalo über-anthem, stvar od koje se ne može pobjeći, koja svima izlazi na uši. A ja... Ja sam te godine svakog vikenda rejvao na deep-tech po malim zagrebačkim klubovima i mislim da sam 'Orbitalife' čuo... ha, jedan put, možda dva?

U redu, činjenica jest da sam se naplesao na mnoge druge globalne deep-tech antheme, no 'Orbitalife' definitivno nije bio usamljen primjer. Otkud zazor od takvih stvari? Pa pretpostavljam da dijelom ima veze s gnušanjem domaćih DJ-a tog tipa spram famoznih 'klinaca koji vrte samo ono što je na Beatportovom chartu': nitko ne želi biti taj (fantomski?) klinac. A i riječ je o maloj, incestuoznoj sceni od par stotina ljudi, koja kao takva amplificira gikovske tendencije DJ-a: jedan mi jednom bio priznao kako mu je glupo što katkad pomisli 'Ah, neću ovo vrtjeti, to su vrtjeli svi drugi' – iako je i sam svjestan da je 'svi drugi' u ovom slučaju - još dva-tri DJ-a u gradu.