Masivno otpuštanje ljudi izraz je koji se koristi u novom izvještaju o svjetskoj (ne)zaposlenosti Međunarodne organizacije za rad, a koji je ista pripremila za ministre rada zemalja G20 okupljenih jučer na samitu u Parizu. Uslijed recesije od prije tri godine, 30 milijuna ljudi izgubilo je posao, od toga 20 milijuna u zemljama skupine G20, posebice Kini. Ukoliko rast zaposlenosti bude ispod jedan posto godišnje, što je izvjesna mogućnost (sada je na 1,3), do kraja 2012. krizno nezaposlenih u G20 biti će 40 milijuna, stoji u izvještaju.

'Stvaranje radnih mjesta mora postati prvi makroekonomski prioritet. No, rast zaposlenosti od manje od jedan posto ne može se isključiti ako uzmemo u obzir usporavanje svjetske ekonomije i anemični rast predviđen za članice skupine G20', pišu u Međunarodnoj organizaciji za rad.

Neobećavajućom statistikom nezaposlenih pozabavio se i The Economist u jednom od nedavnih brojeva, upozoravajući da budućnost donosi sve dublje podjele između onih visokospecijaliziranih koji primaju ili će primati i po deseterostruko veće plaće od prosjeka od ostatka populacije koja će preživljavati od niza potplaćenih part-time poslića. Nestaje ogroman dio sigurnih uredskih zaposlenja (white collar) od kojih je živjela srednja klasa. Štoviše, nesmiljeno raste broj dugoročno nezaposlenih. U SAD-u činili su tek deseti dio sveukupnih žitelja burze u 2007. Danas ih je 30 posto. Dvostruko više ih je i u Irskoj i Španjolskoj.

No, najviše od svega boli činjenica što su kao prve žrtve financijskog cunamija pali mladi ljudi. Mlađi od 25 godina u Španjolskoj su nezaposleni sablažnjivih 44 posto. Pred četiri godine bilo ih je tek 17,5. Prosjek njihove nezaposlenosti u zemljama OECD-a jednako je poražavajući – 12,5 posto, navodi The Economist, čemu posebno uz Španjolsku pridonose Irska (27,9 posto), Italija (27,8 posto) i Francuska (23,3 posto).

Razloga je nekoliko. U Španjolskoj je zakon o radu olakšao poslodavcima otpuštanje mladih ljudi. Jednako tako i u Francuskoj. Mnoga su radna mjesta otvarana uz subvenciju vlade na godinu-dvije, te bi poslodavac nakon tog roka, umjesto da unaprijedi zaposlenog, uručivao otkaz. U Kini je pak ključni problem izostanak sindikata koji bi se borili za prava radnika umjesto da služe kao servis za informacije i administrativni savjeti potpuno pod ingerencijom Komunističke partije. Kada je recesija pokosila mnoge srednje velike pogone i inozemne narudžbe su presahnule, kineski su poslodavci jednostavno i bez zakonskih posljedica otpustili radnike bez ikakve mogućnosti žalbe, naknade ili čak plaćanja odrađenih mjeseci.

Rastuća nezaposlenost bi mogla presuditi i Obaminoj budućnosti u Bijeloj kući. U SAD-u je na rekordnih devet posto. U 2008. bila je pet. Također, perspektiva otvaranja novih radnih mjesta u idućoj godini je ispod jedan posto, baš kao i u Italiji, Francuskoj, Južnoafričkoj Republici, Kini i Indiji – najzaslužnijima za eventualni masovni odron radnih mjesta u idućoj godini.

Priroda zaposlenja, osim za ekstra talente u investicijskim fondovima, Silikonskoj dolini ili na probranim izvršnim mjestima, kreće se u smjeru fleksibilnih manjih poslova – freelance, pola radnog vremena, brza izmjena poslodavaca. Paradoks da poslodavci ne mogu popuniti radno mjesto premda su milijuni na burzi bit će sve izraženiji. Setovi traženih kvalifikacija sve su specijaliziraniji i manjina koja ih posjeduje nalazi se u izvanrednoj pregovaračkoj poziciji. Pored toga, pojavio se i totalni predator lokalnih tržišta rada – outsourcing. Sve više kompanija upošljava copyrwritere, programere, pa čak i administrativno osoblje na drugom kraju globusa, u Indoneziji ili Pakistanu, koje im za 10 posto cijene i na daljinu obavlja zadatke.

Poboljšavanje radne dijagnoze visokorazvijenih zemalja iziskuje duboke strukturne reforme, počevši od sustava obrazovanja. Stvar neizvediva u nekoliko godina. Pretpostavka o masovnom otpuštanju praktički postaje zaključak.