Politike Hrvatske i BiH se međutim međusobno i te kako prožimaju, utječu jedne na druge, a utječu i na unutarnje političke procese. Nažalost, utječe i manjak politika posvećenih prekograničnoj suradnji i konsolidaciji međunarodnih sporazuma s ciljem zaštite stabilnosti BiH i čitave jugoistočnoeuropske regije. Nakon popisa značajnijih osvrta na temu referenduma, analiziraju se važni aspekti državnosti Bosne i Hercegovine, čija problematičnost može i treba biti riješena tako da Europska unija, te susjedne zemlje, Hrvatska i Srbija, pruže jaču podršku ‘bosanskohercegovačkom narodu’, neovisno o etničkim različitostima unutar istog, stimulirajući građanske vrijednosti i efektivnu decentralizaciju kantonalnih samouprava,

Dan nakon referenduma, najtiražniji talijanski dnevni list La Repubblica objavio je opsežni intervju s premijerom Republike Srbije na temu pristupanja Europskoj uniji, u kojem je dao i svoje viđenje situacije u Bosni i Hercegovini te komentirao referendum. Prema riječima premijera Aleksandra Vučića, Republika Srbija u potpunosti je posvećena svom priključenju Europskoj uniji; surađuje s Republikom Hrvatskom, surađuje s Bosnom i Hercegovinom te poštuje odluke institucija tih država. To podrazumijeva i presudu o neustavnosti referenduma u Republici Srpskoj koju je prošle godine izrekao Ustavni sud BiH ‘zbog diskriminacije hrvatskih i bošnjačkih građana’.

Osvrti na referendum

Pred sam referendum, a nakon zajedničke izjave Federice Mogherini i Johannesa Hana da bi se  ‘svi u BiH trebali suzdržati od aktivnosti koje bi mogle dovesti do eskalacije situacije', veleposlanik Lars-Gunnar Wigemark, šef Delegacije EU i specijalni predstavnik EU u BiH, svoj je stav o referendumu formulirao i izravnijom kritikom:

‘Mislim da je ovo manipulacija širokih razmjera, manipulacija ljudskim emocijama, manipulacija prošlosti, koja je vrlo opasna. Znamo iz prošlosti što se dogodi kad imate medije pod kontrolom, pod utjecajem bilo koga na vlasti (...) Istina je prva žrtva u ovim situacijama, kada su tenzije podignute, npr. po pitanju referenduma. Kao što znate, mi kao Europska unija mislimo da je to potpuno nepotrebno, postoje drukčiji načini da se ovo pitanje riješi.' Zbog toga, iako se EK pozitivno odredila spram zahtjeva o pristupanju BiH Uniji, Wigemark joj predviđa lošu ocjenu u Izvješću o stanju u bosanskohercegovačkim medijima. Odmjerenim riječima kritizira kako je ‘čitava debata oko referenduma potpuno zasjenila lokalna pitanja’, insinuirajući i da je sama referendumska inicijativa poslužila kao instrument pridobivanja konsenzusa za lokalne izbore 2. listopada.

Politologinja Eleonora Poli, s talijanskog Instituta za međunarodne odnose, objašnjava u uglednom ‘Affari internazionali’ kako ‘u ovom trenu, institucionalizacija nacionalnog blagdana ‘Republike Srpske’ stvara tenzije ne samo u Bosni, već i u čitavoj regiji, jer Milorad Dodik iskorištava ishod referenduma i na unutarnjem planu (lokalni izbori, uz besmislenu tvrdnju kako će ishod biti zapamćen kao dan ‘srpskog samoopredjeljenja’) i na međunarodnom planu'. Na međunarodnoj razini vidi značajnu sučeljenost zapadnih demokracija i Rusije koja je, za razliku od Srbije, javno podržala ‘srpski referendum u BiH’, dok je Putinov stav, uz podsjećanje na referendum o nezavisnosti Kosova, taj da od 2008. godine ‘ne postoje razlozi za blokadu analognih procesa bilo gdje drugdje u svijetu’. Naravno, takav stav opravdava i secesionističke trendove u istočnim dijelovima Ukrajine, avalirajući politiku i postupke Moskve spram susjedne države.

Nelogična težina pružena događaju u ruskim medijima

A ruski su mediji, pak, i prije i poslije referenduma posvetili nelogičnu i pretjeranu pozornost temi proglašenja ‘Dana Republike’ u jednom entitetu jedne relativno udaljene države od tradicionalne ‘sfere ruskog utjecaja’, u kojem nema ni značajnih ekonomskih interesa (Rusija je tek četvrti ulagač u Republiku Srpsku, a peti na razini BiH; od investicija joj je najvažnija rafinerija u Bosanskom brodu, u vlasništvu Zarubežnjefta). Nemoguće je sažeti što je sve ušlo u ‘analize’ ruskih medija, jer spektar informacija varira od međunarodnog terorizma, ‘islamske države oca i sina Izetbegovića’ u srcu Balkana i Europe, Dodikova posjeta Moskvi, pa do organizacije referenduma ‘dijaspori Republike Srpske’ pri predstavništvu Republike Srpske u Moskvi, a ‘argumenti’ rastegnuti od manipulacija demokratskim i međunarodnopravnim konceptima do neurotičnih neistina o bosanskohercegovačkom sukobu devedesetih.

Jasno je da se Dodik i Putin nisu ‘našli’ jer su jedan drugome nešto bitni i važni, već jer su jedan drugome od (kratkoročne) koristi. Putin je kroz Dodikov referendum ostvario svoj cilj destabilizacije EU (iako nije zaustavio Srbiju u njenoj europskoj integraciji), pored toga što je opravdavao rusku politiku spram Ukrajine, a Dodik je iskoristio ishod referenduma za proglašenje ‘državnosti Republike Srpske’, nemilosrdno pritom zakucavajući neistomišljenike na ‘stup srama’.

'Sama sloboda je Srbima bila garantirana onda kad su imali državu. Zato je Republika Srpska kao država važna. RS je država (...) Ponosan sam na narod RS, ponosan sam na sve one koji su glasali i izašli i moram da kažem da me sram svakog Srbina koji nije danas izašao na referendum', rekao je Dodik.

A nije ih izišlo 45 posto, gotovo polovica. Zanimljivo bi bilo istražiti njihove motive, ali i što su bili stvarni motivi onih 55 posto koji su izišli. Je li to želja za odvojenom i etnički čistom državom (od čega se Dodik ograđuje u nastavku govora) ili nezadovoljstvo ekonomskom situacijom, za koju su ipak najodgovorniji ti isti političari koji su referendum i pokrenuli? S obzirom na priličan odaziv ‘dijaspore’ (1,5 posto), naročito u EU zemljama, možemo li njihove motive pripisati nezadovoljstvu europskim politikama za BiH? Može li se, među razlozima, nalaziti i loša komunikacija provedenih projekata, neuspješno usmjeravanje 15 milijardi eura (inače, novac europskih, a ne ruskih doprinosnika!) koji su od Daytona do danas potrošeni na kojekakve projekte demokratizacije, suradnje, integracije itd. za BiH? Nezaposlenosti mladih od 60 posto? Nezaustavljivom odljevu stanovništva? Činjenici da samo 30 posto građana BiH-a vidi budućnost BiH u EU pozitivno?

Što zapravo u Bosni i Hercegovini ne štima?

U Bosni i Hercegovini puno toga je pogrešno, ali ne i nepopravljivo. Kao prvo, pogrešno je da si institucije i građani te države od Daytona do danas nisu dali moderni Ustav čiji bi temelji počivali isključivo na građanskim vrijednostima: ravnopravnosti, slobodama i pravima, radu, suradnji i solidarnosti. BiH kao država, u suštini počiva na jednom mirovnom sporazumu (što od nje čini ‘slabu državu’, po defaultu), a njen je Ustav aneks tom sporazumu.

Taj Ustav nije nastao unutar široke Ustavotvorne skupštine, dok su sam mirovni sporazum sklopili etničko-nacionalni predstavnici iz BiH, uz sudjelovanje ‘izvanjskih jamaca’ Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, koji su potpisom sporazuma zagarantirali bosanskohercegovačku cjelovitost i obvezali svoje zemlje na jamstvo integriteta njenih granica. Dakle, svi sudionici tog mirovnog procesa i sporazuma su redom bili predstavnici izrazito nacionalističkih politika i viđenja politike. Milorad Dodik je samo ‘biološko dijete’ (i to ne jedino!) te negrađanske optike (a za koju se, u međunarodnoj zajednici za vrijeme potpisivanja Daytona, očekivalo da će se vremenom ispraviti), pored toga što je osoba koja čitavu svoju karijeru duguje upravo toj optici, u kojoj se pojam ‘narod’ iz građanskih ustava izvrnuo poistovjećivanjem s konceptom ‘etničke skupine’, odnosno konotacijom koju taj termin nema u ustavima europskih zemalja.

BH Ustav inspiriran je ‘švicarskim modelom’, ali, kako kaže poznati talijanski konstitucionalist Gustavo Zagrebelsky, ‘svaka zemlja ima dva ustava. Jedan je pisani, on je kao odijelo, a drugi je materijalni, sačinjen od političkih snaga jedne države i njihove političke volje. Taj 'materijalni ustav' je tijelo na koje se odijelo navlači. Ako je tijelo deformirano, s vremenom će deformirati i najbolje odijelo’.

Međutim, već je i ‘švicarsko odijelo’ isporučeno Bosni i Hercegovini u Daytonu, ukazivalo na felerične razlike spram originala. Švicarski ustav otvara se preambulom da si Ustav daju 'švicarski narod i kantoni’, a ne švicarske etničke skupine od kojih je taj ‘švicarski narod’ sastavljen. U ‘kilometarskom’ helvetskom Ustavu (197 detaljnih članaka), njene četiri etničke skupine nisu ni jednom spomenute, ne postoje kao ustavna kategorija jer je švicarski ustav inspiriran građanskim vrijednostima i građanskim pravom.

U zemlji iz koje potječe Jean-Jacques Rousseau, koja je dala utočište i naturalizirala brojne svjetske intelektualce i kozmopolite s područja prava, filozofije i ostalih društvenih znanosti (Giuseppe Mazzini, Herman Hesse, Elias Canetti...) uopće ne postoje ‘etničko-nacionalne stranke’, nezamislive su i nekompatibilne s njenim ustrojem i državnom paradigmom koja ogleda stoljetnu nezavisnost i poznatu švicarsku neutralnost u sukobima, zbog čega je često izabrana i za sjedišta važnih međunarodnih organizacija i foruma.

'Decentralizirane fotelje’ za poslušnike i nacionaliste

Skroz suprotno, bosanskohercegovački ustav sa svojim ‘konstitutivnim etničkim narodima’, reflektira povijesnu podčinjenost velikim multietničkim carstvima u čijem su se sastavu nalazili kao osmanlijski ‘milleti’, odnosno kao habsburške ‘nacionalne skupine’, a na čijoj se razdvojenosti imperijalna vlast i premoć i temeljila, sukladno poznatoj rimskoj maksimi ‘divide et impera’. Mislim da je taj osjećaj povijesne pripadnosti etničkom ‘milletu’, kao jedinom obliku zastupanja (i obrane ‘prava’) glavnim razlogom što se velikom mukom u BiH afirmira građanska percepcija države i poretka koji se temelji na pravima svakog pojedinca i njegovoj individualnoj odgovornosti, te povjerenju u institucije koje štite prava i slobode svakog čovjeka.

Nadalje, iako postoji ‘kantonalni’ administrativni ustroj, decentralizirana država nije ni efektivna, a kamoli efikasna, služi isključivo interesnim skupinama za koje smo već utvrdili što im je izvorni grijeh. A dodatno pogoršava dogovoreni ‘omjer 49:51’ kojim daytonsko bosanskohercegovačko ‘tijelo’ s dvije centralizirane entitetske glave (Republika Srpska i BH federacija) kontrolira ‘tijelo’ i autoreproducira uvijek isti pattern vlasti, pazeći da ‘decentralizirane fotelje’ budu popunjenje sljedbenicima nacionalističkih ideja i stranačkim poslušnicima. Što je bio i najvažniji cilj ovog referenduma.

Te razlike su razlogom koji od Bosne i Hercegovine čini ‘bolesnika Europe’, a Švicarsku jakom i nezavisnom zemljom, s odgovornom i jakom građanskom sviješću i visokim stupnjem decentralizacije. Ishodi referenduma imaju jedan smisao u Švicarskoj, a potpuno drukčiji u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina se može raspasti ne samo na entitete, već i na atome, ali to od nje, odnosno od njenih raspadnutih dijelova, nikad neće učiniti ‘građansku državu’.

Toga je, pored činjenice da mu nitko izvana više ne bi pritekao u pomoć (a i nema kojom oružanom snagom), vjerojatno svjestan i sam Dodik, kad ističe da Republika Srpska neće poduzimati ikakve korake u smjeru odcjepljenja, osim ako ga druga strana (ovim terminom se obično referira na Bakira Izetbegovića) ne isprovocira da se ‘brani’. Lansiranje takve populističke provokacije u istom govoru u kojem se afirmira da je Republika Srpska država, vrhunac je političke arogancije i besmisla, što takva vrsta građanski nekompatibilnih političara i inače miješa s političkom spretnošću. ‘Ah, kako sam mu smjestio!’

Europski problemi

Drugi problem nema izvorište u BiH, vezan je za Europsku uniju i ‘međunarodnu zajednicu’. Koja je ispravno izradila Sporazum o stabilnosti Jugoistočne Europe (1999. g) s ciljem razvoja demokratskih vrijednosti i ljudskih prava, ekonomskog razvoja te sigurnosne suradnje. Potpisnici te multilateralne platforme su osam zemalja Jugoistočne Europe te ‘podržavajući partneri’: Europska unija u ime svih država članica, Japan, Norveška, Rusija, SAD, Švicarska i Turska. Od 2008. godine ta je platforma pretvorena u Regional Cooperation Council (RCC) sa sjedištem u Sarajevu. Ideja je bila jako dobra, Europska unija izdvojila je i poseban fond kojim je RCC upravljao s ciljem stimuliranja regionalne prekogranične suradnje. Nažalost, provedba ideje je bila više nego loša, pored toga što se nije ni približila zadatim ciljevima razvoja i kohezije.

Izbijanjem sirijskog konflikta i otvaranjem ‘balkanske rute migranata’ 2014. godine, Europska unija je tzv. Berlinskim procesom ponovo aktivirala svoju ‘politiku proširenja’ te provedbu brojnih projekata poboljšanja regionalne povezanosti i rješavanja internih razmirica. Paralelno uz migrantsku krizu, politički azil u EU zemljama zatražilo je i 180 tisuća građana koji potječu iz te regije.

Nestabilnost bilo koje od tih zemalja, pridonijela bi dodatnom uvećanju ove brojke, osim što bi povećala rizik sigurnosti i otvorila mogućnosti stvaranja različitih kriminalnih i terorističkih kanala i trgovina, te ‘odsjekla’ Grčku od ostatka kontinenta.

Sve te stvari ne bi trebale biti samo brigom Bruxellesa, već i Republike Hrvatske, koja si nikad nije dala strukturiranu regionalnu strategiju, nikad nije Uniji predložila instrumente jače i efikasnije suradnje s drugim zemljama Jugoistočne Europe (zbog čega je kritizirana iz više politoloških instituta i think tankova diljem Europe), ako ništa, i u svrhu vlastite sigurnosti i blagostanja koje donosi svaka jača razmjena. Vjerojatno stoga što su i njene političke snage vrlo slabašno ‘materijalno tijelo’ koje rijetko prakticira vježbe ‘jačanja građanskih mišića’, a prečesto se pokazuje i ovisnikom o dvorišnim demagogijama i drugim političkim slabostima.