Odvajanje Velike Britanije od Unije trese Europu jače i opasnije nego se činilo u prvih nekoliko tjedana nakon referenduma. Najednom se vidi da je praznina koja ostaje politički opasnija nego se činilo prvih tjedana i da bi se cijela Unija mogla otklizati u nju. Previše je nesigurnosti uneseno, institucije i sistem odolijevaju, ali udarci sa strane vrlo su opasni. Pogotovo sigurnosni, odnosno oni vezani uz Tursku, pitanja izbjeglica, zatim terorizam, onda Ukrajinu, Putina.

Angela Merkel, Matteo Renzi i Francoise Hollande postavit će intonaciju odnosa prema Britaniji, ali i komunikaciju prema ostatku Europe o budućnosti Unije. Sastanak je sazvao talijanski premijer, u ovom trenutku najjači europski politički lider lijevog bloka zemalja.

Prvo što troje najvećih želi jest pokazati svim drugim članicama i ostatku Unije, građanima, tržištima, dakako i Britaniji, ali i svima koji gledaju u nas, kako Europa nije bez smisla, kako se neće dalje osipati i kako ima liderstvo.

Njihova poruka odnosit će se na potrebu reformi, ali nije nam još jasno što znače te reforme. Italija i Francuska zalažu se za jačanje europske sigurnosti, za neku vrst europskog Schengena. Što će to značiti konkretno, razradit će se, ali znamo što to znači za Hrvatsku: mora biti unutra, mora biti unutar onog što će ubuduće biti Europa. Ne smije ostati visjeti na rubu, hvatati se samo prstima, s nogama u provaliji. Europa se preslaguje i moramo biti tamo gdje su bolji od nas jer će nas oni vući naprijed. To se ne može jednostavnije reći.

Ali nije jednostavno to napraviti. Veliki udaraju takt, a srednji i mali slijede. Sasvim sigurno, Poljska se uvrijedila što nije kao najveća nova članica pozvana na sastanak o budućnosti Europe. Njemačka, Francuska i Italija skovat će svoju zajedničku poziciju i zajednički nastupiti pred ostatkom Unije kad se sretnu na samitu 16. rujna u Bratislavi. To znači da nastupaju ne samo kao najjače ekonomije, nego i kao najmnogoljudnije zemlje, tj. države koje zbog toga imaju najveći broj glasova kad članice glasaju među sobom.

Problem u Bratislavi bit će to što će se nove članice, tj. one iz istočne i srednje Europe, opet osjećati kao da im se nešto nameće, kao da dobivaju direktivu, kao da nisu dovoljno ugrađene. Opet će se reći kako se troje velikih i uobraženih srelo i mudruju, a njih su isključili.

Pri tome, barem jednu od velikih, Francusku, rastače euroskeptični pokret Le Penice, dakle njena vjerodostojnost je u tom smislu dvojbena. Francuske elite svakako su čvrsto za ideju Europe, i to na cijelom političkom spektru. Ali Nacionalna fronta Marine Le Pen zabrinjavajuće je jaka.

Angela Merkel slabi kod kuće, dakako zbog problema imigracije, a Italija posrće zbog ekonomije. Prema tome, nije ni zapadna Europa sama idila. Ali najjače je što postoji.

Dok ne dođu do sporazuma o budućnosti Europe, koji neće biti fraza, narazgovarat će se sa svima. Neće se to moći riješiti preko PR-a i spinova.

Ali, ipak, simbolički je važno to što je Renzi sazvao sastanak na otoku Ventotene. Da je Renzi bio pametan, sve bi lidere tamo pozvao. Ventotene u Tirenskom moru ima samo dva kilometra u promjeru i nikakvog luksuza. Od davnih doba, od Rimskog Carstva, tamo su tjerali nesretnike u izgnanstvo. Mussolini je tamo napravio zatvor za antifašiste, među kojima je bio i Altiero Spinelli.

Spinelli je jedan od očeva, osnivača Unije i s još dvoje suradnika 1941. godine napisao je manifest za ujedinjenu Europu. Spinellijev manifest je fantastičan politički tekst jer je ujedno vizionarski i pragmatičan. E, to se sad traži za Europu.