'Glavni je misterij zašto sam se vratio (gromoglasan smijeh). I otišao sam s namjerom da se vratim', odgovara na pitanje tportalu Dario Mužević, v. d. ravnatelj Klinike za neurokirurgiju Kliničkog bolničkog centra Osijek.

I prije nego što je otišao znao je točno gdje želi: samo u Cleveland Clinic. Ništa drugo nije bilo u igri. Osnovni motiv mu nije bio raditi u inozemstvu, nego je otišao po znanje koje je želio, a u Hrvatskoj za to nije bilo mogućnosti, s ciljem da se vrati natrag kad ga prikupi.

'Nakon specijalizacije su nam, na žalost, neke edukacijske mogućnosti skromne. Možete ići na kongrese, ali otići na neko ekstenzivnije usavršavanje nemate kako, kada i odakle. Stoga mi je bila ideja otići tamo jer sam znao da je to vrhunska ustanova, pokupiti što se može i jednog se dana vratiti. I taj dan je relativno brzo došao, nakon godinu i devet mjeseci, nešto više od toga', detaljno objašnjava razloge povratka ovaj osječki neurokirurg koji je u Abu Dhabiju radio u bolnici s 364 kreveta i 6000 zaposlenih, od kojih je 300 liječnika, a cijena liječenja u njoj od 500 dolara dnevno na više.

Osječka Klinika za neurokirurgiju, pak, raspolaže s 23 kreveta, u njoj radi šest specijalista i dva specijalizanta, a dnevno obave do četiri operacije. Cijeli osječki Klinički bolnički centar ima 3075 zaposlenih od kojih je 550 liječnika, a raspolaže s 258 kreveta u dnevnoj bolnici te 986 akutnih i kroničnih postelja.

'Mjesec dana učio samo komunicirati s pacijentima'

'Ne ide se samo po medicinsko znanje. U medicini je vrlo važno eksponirati se nečemu drukčijem kako bi se promijenile paradigme koje uobičajeno radite, od nekih sitnih stvari, organizacije posla pa do samih kirurških tehnika. Mislim na trikove i savjete koje sam tamo dobio, a koje ovdje mogu unaprijediti određene stvari', objašnjava.

Napominje kako je neurokirurgija 'prilično unificirana i homogena po svijetu' te da nema bitnih, suštinskih razlika između klinike u Abu Dhabiju te bolnice u Osijeku. Poanta je, ističe, u detaljima koji unapređuju svakodnevni posao.

'Puno sam naučio o kolegijalnosti, međuljudskim odnosima, komunikaciji s kolegama i pacijentima. To je ono što mi trenutno znatno olakšava rad. Tamo sam dobio cijeli skup treninga o kojima ništa ne učimo ovdje na fakultetu, ni tijekom staža, a kamoli kasnije, a to je komunikacija s ljudima. Tamo je naglasak upravo na tome zbog kulturnih razlika. Prvih mjesec dana sam učio samo to, komunicirati. Posebice s pacijentima kada stvari idu dobro, a posebice kad krenu loše', govori za tportal ovaj neurokirurg.

'Dugotrajan je proces da dođeš tamo, iz tehničkih razloga. Kao i za svaki drugi odlazak potreban ti je prijevod izvornih dokumenata, ali apliciranje za sve bolnice u sustavu ove klinike je otvoreno. Vjerujem da na dnevnoj bazi zaprime velik broj životopisa koji se analiziraju. Kada vas pozovu, ne razgovarate samo sa šefom nego i ljudima čak koji su hijerarhijski ispod vas te na kraju dobijete neku ponudu koju prihvatite ili odbijete', opisuje neurokirurg Mužević selekcijski postupak napominjući kako primarni motiv ne može biti novac jer se već prilikom razgovara takvi odmah eliminiraju.

'Naravno da taj faktor postoji, ali to nikako ne može biti primarno. Mislim da se nitko ne bi odlučio za takvu životnu promjenu za marginalno bolje uvjete života. To nije u pitanju', ističe on.

U Osijek se vratio s neprocjenjivim iskustvom u organizaciji multidisciplinarnog tima za moždani udar, od neurologije, neuroradiologije, neurointenzivne do neurokirurgije. Dosta je naučio o minimalno invazivnoj sipinalnoj kirurgiji koja se, kako kaže, tamo kao i u Hrvatskoj radi rutinski, vrlo slično, s istim implantatima, mikroskopima...

'Nije to dolazak u space shuttle'

'Nije to dolazak u space shuttle. Sve nam je to poznato, detalji su oni koji čine razliku. Da odete i u najlošiju neurokiruršku ustanovu na svijetu, sigurno biste nešto naučili, nešto drugačije. Ono u čemu sam sigurno profitirao su međunarodni kontakti jer je neurokirurgija mala zajednica, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Lako se ostvaruju kontakti, što vam daje priliku za dalje, ali i za mlađe kolege da ih nekamo uputimo. To je neurokirurška diplomacija koja vam otvara vrata ne samo kroz formalna europska i svjetska društva nego i kroz personalne kontakte', govori Mužević.

Definitivna odluka o povratku u grad na Dravi 'pala' je u veljači, a preliminarno je o tome s Ravnateljstvom osječkog KBC-a razgovarao već nešto ranije. U Osijek se vratio, ističe, iz osobnih razloga.

'Život na dnevnoj bazi je donekle sličan. Veći dio dana je tamo okupiran poslom, efektivno se radi osam sati plus još sat vremena pauze. Neke su stvari bile teže, neke lakše. Tamo, primjerice, nisam dežurao nego samo radio po pozivu u dežurstvo, pa sam imao više slobodnog vremena, a ovdje je organizacija drukčija, dežuramo 24 sata. Za nijansu mi je tamo bila bolja administrativna potpora, od tajnica, medicinskih sestara koje su mi pomagale i u ambulanti', priča osječki neurokirurg.

U Abu Dhabiju je, kaže, imao dvije sestre u ambulanti koje pripremaju bolesnike, sređuju dokumentaciju. I na odjelu ima medicinske sestre koje pomažu liječniku, brinu se o organizaciji medicinskog dijela posla te ima i koordinatora medicinskih sestara kako bi se liječnik mogao fokusirati na operacijsku dvoranu i donošenje važnih medicinskih odluka.

'Tehnički dio posla oko vizite, ispunjavanja lista, previjanja rana, to je sve prepušteno sestrama, a to je ono što nemamo ovdje. Riječ je o visokoobrazovanom kadru zdravstvenog usmjerenja koje je gotovo na liječničkoj razini, ali ne može donositi bitne odluke o dijagnostici, terapiji, no može asistirati u dvorani, rješavati rutinske stvari na dnevnoj bazi, kontrolirati tlak, šećer', opisuje prednosti tamošnjeg sustava.

Prednost je po njemu i američki sustav hospitalista, odnosno liječnika opće prakse koji su bazirani u bolnicama i skrbe se o svemu onome što nije primarna dijagnoza čovjeka koji se primi s tumorom mozga, odnosno ima, primjerice, bolest štitnjače, hipertenziju ili boluje od nečeg drugog. Sve je to posao koji će odrađivati tzv. hospitalisti pa je neurokirurgu ostavljeno da se fokusira samo na svoju specijalnost.

Iako je tijekom njegova boravka u istoj bolnici radilo još troje Hrvata, kaže kako su međusobno jedni za druge znali, maksimalno si pomagali, ali im dnevni raspored nije davao previše vremena za druženja. Stoga je u bliskijem kontaktu bio s kolegama neurokirurzima.

Družio se s Talijanima, oduševili ga Filipinci

'Ne bih ulazio u stereotipe, ali na istoj, kako volimo reći, valnoj duljini sam se našao s kolegama s Mediterana s kojima sam zajedno radio, Talijanima, Španjolcima koji su nam po mentalitetu slični. No, jako su me se dojmili Filipinci. Oni obično rade kao medicinske sestre i pomoćni radnici. To su izvrsni, sretni, cijeli dan nasmijani ljudi, vrlo vrijedni, pametni, educirani. Oni su me jako impresionirali. I ako hrvatska bude trebala uvoziti radnu snagu za turizam, uopće ne bih dvojio', kaže Mužević.

Kad je kolegama i svojim pacijentima u Abu Dhabiju obznanio da se vraća, dodaje, bilo im je žao i nadali su se kako će se predomisliti. No, ostavili su mu mogućnost za povratak.

'Blagoslov i prokletstvo neurokirurgije je u tome što ne znam ni jednu drugu medicinsku struku gdje se toliko vežete uz bolesnika. Uvijek se trudimo pobrinuti za svojeg bolesnika jer su to vrlo često ljudi koji se vraćaju zbog svoje bolesti mozga ili kralježnice, potrebno je dulje praćenje, intenzivniji kontakt i upućeni smo jedni na druge. Tamošnje pacijente sam ljubazno referirao kolegama, doslovno sam ih uhvatio za ruku i doveo do kolege koji će se nastaviti dalje brinuti o njima', priča.

Vjeruje kako će svoje stare pacijente u KBC-u Osijek koji su bili zadovoljni njime ponovno vidjeti. Zasad, napominje, ne planira nigdje dalje ići. Mladim liječnicima, pak, koji se žele okušati vani poručuje:

'Apsolutno treba istražiti mogućnosti za rad u inozemstvu, ali i vratiti se nazad. Treba vidjeti i doživjeti druge sustave, načine razmišljanja, kako osobno tako i profesionalno, i onda najbolje od svega primijeniti'.

Upozorava i na nedovoljan zdravstveni odgoj iz perspektive spinalne kirurgije jer se kroz obrazovni sustav, od škole preko fakulteta, odlazi samo na sate tjelesnog bez razvijanja svijesti o tome da se treba baviti nekim sportom, biti aktivan kako bi to ušlo u način života.

'Bez toga imamo degeneracijske promjene uočljive kad osoba dođe na magnetnu rezonancu pa vidite da u životu nije potrčala ili se bavila bilo kakvom fizičkom aktivnošću. Ne možete očekivati spinalno zdravlje ni uz prekomjernu tjelesnu težinu i sjedalački način života. To je samo jedan primjer kako smo zdravstveno neodgojeni', zaključuje neurokirurg Dario Mužević.