Liječnici u Hrvatskoj, pretežno u bolničkom sustavu, odrade oko tri milijuna prekovremenih sati godišnje. Prema procjenama s kraja 2022., nedostaje nam 1600 bolničkih liječnika, 230 obiteljskih liječnika, a u primarnoj zaštiti 170 pedijatara i ginekologa. Nakon ruske invazije, milijuni Ukrajinaca izbjegli su u zemlje EU-a, a trenutačno njih 22.000 živi u Hrvatskoj, među kojima i deseci liječnika.

Velik broj njih ima godine radnog iskustva, no u Hrvatskoj ne mogu (još) raditi u struci, već su se zaposlili u trgovinama, restoranima, pekarnicama i slično, jer prvo moraju proći proces dugotrajne i skupe nostrifikacije diplome s obzirom na to da Ukrajina nije članica Europske unije.

Mnogi od njih baš zbog toga ni ne razmišljaju o nostrifikaciji, neki se namjeravaju i vratiti u Ukrajinu, a neki pak mjesecima prikupljaju dokumentaciju potrebnu da bi uopće zakoračili u tu proceduru. Pritom je devet liječnika iz Ukrajine predalo zahtjev za priznavanjem diplome. Dosad je Hrvatska liječnička komora (HLK) priznala diplomu četirima liječnicima, no to i dalje ne znači da mogu raditi.

Sustav im pomogao, no nitko još nema dozvolu za rad, dok u Poljskoj već radi 2000 njih

Kako nam ističu iz HLK-a, liječnicima iz Ukrajine maksimalno se izašlo u susret da bi ih se što prije moglo uključiti u sustav. Potvrdio nam je to i državni tajnik Ministarstva rada Ivan Vidiš, naglasivši da je, unatoč pojednostavljivanju procedure, najveći problem ipak jezik jer sustav ne može zaposliti ljude koji ne govore hrvatski u struci o kojoj ovisi ljudski život.

No da sustav potencijalno ima još prostora za poboljšanje, pokazuju primjeri iz drugih država. Poljska, u koju su se doselili milijuni Ukrajinaca, liječnicima iz Ukrajine je nakon početka rata odlučila dati jednogodišnju radnu dozvolu, a time je obogatila svoj zdravstveni sustav za 2000 liječnika. Oni, doduše, ne mogu samostalno raditi dok im se diploma ne nostrificira, ali dok uče jezik, mogu raditi uz mentora liječnika iz Poljske.

O tome svemu razgovarali smo s dvjema liječnicama i stomatologinjom iz Ukrajine koje su u ožujku prošle godine utočište od rata pronašle u Hrvatskoj. Pridružila nam se i Irina Pronenko iz prve ukrajinske udruge u Hrvatskoj – Svoja – koja Ukrajincima u Hrvatskoj pomaže pronaći posao i integrirati se u društvo. Očekivali smo da će Pronenko, koja je u međuvremenu nevjerojatno dobro savladala naš jezik, biti u ulozi prevoditeljice, no sve tri doktorice s nama su razgovarale na hrvatskom, a počele su ga učiti u kasno proljeće prošle godine.

Sve one izrazito su motivirane i marljivo uče hrvatski jezik, svjesne da im je to prvi korak prema boljoj integraciji, ali i preduvjet za povratak u struku. Jednu od njih već u lipnju čeka ispit za razinu B2. No istovremeno smatraju da bi proces učenja, posebice stručnog jezika, bio puno brži kad bi na bilo koji način mogle raditi u svom prirodnom okruženju – zdravstvenom sustavu.

Završila fakultet '93., jedva došla do nastavnog plana koji je zapeo u paradržavi

Jedna od liječnica, Olha Zelenska, 52-godišnja epidemiologinja iz Luhanske oblasti s 29 godina radnog iskustva, došla je s kćerkom u Zagreb odmah na početku rata. Danas radi kao njegovateljica u Centru za rehabilitaciju, ali kako kaže, velika joj je želja da što prije ponovno radi u svojoj struci, pa makar kao pomoćni liječnik ili tehničar. Zelenska već mjesecima prikuplja dokumente da bi mogla nostrificirati svoju diplomu. Kako se njezino matično sveučilište nalazi u samoproglašenoj Narodnoj Republici Donjecku (DNR) na istoku Ukrajine, nikako nije mogla doći do nastavnog plana koji treba donijeti u HLK da bi se odredilo koliko razlikovnih ispita treba položiti.

'Završila sam fakultet 1993. i moj nastavni plan ostao je u Donecku. Ukrajina nema nikakve odnose s DNR-om, pa nikako nisam mogla doći do njega i onda sam zahvaljujući kolegici Tetiani uspjela dobiti te dokumente', rekla nam je energična Zelenska, dodavši da je odlučila ostati u Hrvatskoj nakon što joj se kći u upisala u željenu srednju Grafičku školu u Zagrebu.

Tetiana Mironova je 44-godišnja infektologinja iz razrušenog Mariupolja te, kao i Zelenska, živi u Zagrebu. Ima dvogodišnje dijete i zbog toga trenutačno ne radi, a s njom su u Hrvatsku došli roditelji, sestra i nećaci – njih devetero. Roditelji su joj se zbog psa i dvije mačke nakratko morali vratiti u Doneck pa su uspjeli nekako doći do nastavnog plana koji je bio potreban Zelenskoj.

3000 eura samo za prijevod nastavnog plana

'Olha me zamolila da joj pomognem. Napisala je izjavu, dodala da je naša rođakinja i roditelji su na kraju uspjeli doći do tih dokumenata', rekla je Mironova, pa je tako nastavni plan Zelenske putovao od Donecka u Hrvatsku preko Rusije, Latvije, Litve i Poljske jer su zatvorene granice paradržave DNR-a s Ukrajinom.

No onda je tih sto stranica nastavnog plana trebalo prevesti s ukrajinskog kako bi se on mogao vrednovati i usporediti s našim. Zelenska se odlučila na besplatni prijevod koji je Hrvatska omogućila državljanima Ukrajine. No na prijevod je čekala od svibnja prošle godine do siječnja, iako joj je rečeno da će to trajati svega dva mjeseca. Mironova je pak prijevod svog nastavnog plana odlučila platiti da bi ubrzala proces. Čekala je 'samo tri mjeseca' na njega, no morala je to izdašno i platiti – 3000 eura.

Zelenska sada mora riješiti još samo jednu prepreku prije nego što uspije predati dokumente. Kako se u njezinu rodnom gradu govori ruski, u starim dokumentima zove se Olga. Ukrajinska verzija tog imena je Olha, stoga je u svim novijim, ukrajinskim, dokumentima upisana ta varijanta.

Iako iz Hrvatske liječničke komore kažu da Ukrajinci obično moraju položiti tri razlikovna ispita, Mironovoj su progledali kroz prste jer je u pet područja, u kojima je uočena razlika u planu i programu, ona bila manja od 20 posto. I s obzirom na to da ima 20 godina radnog iskustva, priznali su joj sve ispite. No to i dalje ne znači da može raditi u struci.

Prije nego što dobiju licencu za rad, liječnici iz država izvan EU-a moraju položiti stručni ispit u Ministarstvu zdravstva, treba im se priznati pripravnički staž obavljen u inozemstvu, a onda po položenom stručnom ispitu moraju priložiti potvrdu poznavanja hrvatskog jezika barem na razini B2.

I kad dobije licencu, neće moći raditi kao infektologinja

Za razliku od prijašnjih iskustava liječnika koji su dolazili u Hrvatsku iz Ukrajine, Mironova nije morala dugo čekati na poziv Ministarstva zdravstva za polaganje stručnog ispita. 'Jedan liječnik koji je došao ovdje prije gotovo osam godina rekao nam je da je njemu za svaki korak do licence trebalo pola godine. Ukupno tri godine. Sada to ide puno brže', kazala je Mironova.

Unatoč svemu, kaže, to je sve samo pola puta jer kad dobije licencu za rad, trebat će joj vremena za integraciju u naš zdravstveni sustav. K tome će moći raditi samo kao liječnica opće prakse jer se ukrajinski sustav specijalizacije ne može usporediti s našim.

'Moje 20-godišnje iskustvo u infektologinji bilo bi korisnije Hrvatskoj. Liječila sam hepatitis i HIV, no kod nas specijalizacija traje samo godinu dana, a u Hrvatskoj pet godina, i morala bih ponovno ići na specijalizaciju da bih radila kao infektologinja', dodala je.

Zubari plaćaju basnoslovne iznose za nostrifikaciju

Njihova kolegica stomatologinja, 43-godišnja Viktorija Pančenko iz Kijeva, još uvijek ne zna hoće li se upustiti u proceduru nostrifikacije. Zubarima je nostrifikacija puno skuplja, jer dok samo početni troškovi za pokretanje postupka priznavanja diplome liječnicima iz trećih zemalja košta 133 eura, za njih to košta oko 1500 eura. A tu su i skupi razlikovni ispiti.

'Dugo sam razmišljala o tome želim li krenuti s tim jer sve predugo traje i preskupo je. Moja prijateljica, koja je 2007. došla u Hrvatsku, šest godina čekala je na nostrifikaciju. Ukupno bi to bio trošak od oko 3.500 eura samo za nostrifikaciju, bez prijevoda nastavnog plana, što košta još toliko', rekla je Pančenko, dodajući da je jako zadovoljna novim životom u Vrbovcu, u koji se doselila s dvoje djece i roditeljima, te radi u Crvenom križu do lipnja, kad joj istječe ugovor.

Tri godine školovanja u Hrvatskoj da zubar s velikim iskustvom može raditi kao tehničar

'Nisam mogla zamisliti da ću živjeti u malom gradu. Kijev ima gotovo tri milijuna stanovnika. Došli smo privremeno u Vrbovec, ali nakon dva mjeseca nisam htjela nikamo dalje ići. Djeca idu u školu, osjećam se sigurno, ljudi su dobri, svi žele pomoći i meni je prelijepo. A ni Zagreb nije daleko', kazala nam je Pančenko. 'Kad se iz Zagreba vratim u Vrbovec, osjećam se kao da sam došla doma', dodaje.

Ona je u Ukrajini radila kao stomatologinja 18 godina, a kad je u Hrvatskoj komori dentalne medicine pitala može li raditi barem kao zubarski tehničar, rečeno joj je da bi se za to trebala školovati tri godine.

S jedne strane, dakle, imamo sustav koji kao jedan od najvećih problema navodi jezik, a sve one već sada poprilično dobro govore hrvatski razgovorni jezik. Što se pak tiče stručnog jezika, smatraju da bi ga puno prije savladale kad bi na bilo koji način i na bilo kojoj poziciji mogle raditi u struci.

'Liječnici u Poljskoj rade pod mentorstvom na jednostavnijim zadacima. Tako uče stručni jezik i već su na putu prema stručnoj i društvenoj integraciji. To je dobro za liječnike koji dolaze iz druge zemlje, ali i za zdravstveni sustav te zemlje', smatra Mironova.

I oni iz BiH prolaze kroz istu proceduru

Države unutar EU-a međusobno nostrificiraju diplome po ubrzanom postupku. Na razini cijelog EU-a postoje tzv. regulirane profesije u koje spadaju i medicina i stomatologija, a diplome iz tih područja za zemlje izvan EU-a nostrificiraju se po strožim kriterijima.

Ti kriteriji vrijede i za diplome iz BiH, države u kojoj studiraju i mnogi državljani Hrvatske. Njima jezik nije problem, ali kako nam je rekla stomatologinja iz Hrvatske koja je završila fakultet u Sarajevu, da bi mogla nostrificirati diplomu u Hrvatskoj - mora položiti 14 razlikovnih predmeta, što u praksi iznosi oko tri godine slušanja predavanja i polaganja ispita bez ikakve mogućnosti rada u struci. Zbog toga se većina i ne vraća u Hrvatsku, već radije odlazi u Njemačku, u kojoj barem mogu tijekom procesa nostrifikacije postepeno raditi u struci - od jednostavnijih do složenijih poslova uz mentora.

S obzirom na to da smo kao društvo imali iskustva s 'diplomama iz Kragujevca' i inima, kriteriji naravno moraju postojati. Ali postavlja se pitanje je li doista potrebno da doktor stomatologije koji je završio fakultet s dugogodišnjom tradicijom i izvjesnim ugledom u Sarajevu mora tri godine dodatno studirati da bi mogao raditi u Hrvatskoj? Struka kaže da jest.