Jučer preminulom sociologu i filozofu, svećeniku koji je gotovo cijelu karijeru proveo u nekoj vrsti opozicije prema vlastitoj Katoličkoj crkvi i njenoj strogoj hijerarhiji, pravo nošenja odore, ispovijedanja vjernika i služenja mise vraćeno je punih pet godina kasnije. Tada se već bio povukao iz političkog života - ali su i zdravstveni problemi već ozbiljno nagrizli njegovu sposobnost obavljanja svećeničkog poziva, za koji je uvijek naglašavao da nije profesija, nego zvanje. Umro je u domu za umirovljene svećenike u Splitu, a bit će pokopan u rodnom mjestu Dicmu pokraj Sinja.

Rodio se ondje 1936. godine u siromašnoj deveteročlanoj obitelji i već u djetinjstvu doživio je tragediju: partizani su strijeljali njegovog oca i brata. Grubišić je izlaz iz bijede i bijeg od stigme narodnog neprijatelja pronašao u školovanju, a zatim u ređenju - odmah nakon pučke škole otišao je u sjemenište i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, za što mu je školarinu plaćala biskupija, potom je početkom šezdesetih diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Početkom osamdesetih u Zadru je završio i sociologiju i filozofiju, dok je sredinom devedesetih doktorirao s disertacijom na temu 'Religiozno ponašanje katolika u Dalmaciji sredinom 80-ih'.

O tome je itekako znao dosta toga: točno pola stoljeća, naime, bio je svećenik.

Razočarani vjernici u Glagoljaškoj ulici

Premda je prethodno služio u konkatedrali svetog Petra, i to upravo u doba u kojem je građena vjerojatno posljednja ukusna splitska crkva prije nego što je na scenu stupilo urbanističko i arhitektonsko silovanje i razmetanje mramorom, oniksom i bračkim kamenom, don Ivana Grubišića Splićani će prije svega pamtiti upravo po 'njegovoj' Župi svetog Roka. U mirnom kvartu s oko pet tisuća duša, u Glagoljaškoj ulici, neposredno uz najstroži gradski centar, on je daleke 1983. godine počeo okupljati vjernike i uskoro krenuo u pothvat gradnje župnog središta.

Kompleks je ispao onako kakav je i sam njegov autor: skroman i nenametljiv. Nije tu bilo raskošnih stuba, visokog zvonika ili preglasnih zvučnika, pa čak ni natruha tipične sakralne arhitekture: na činjenicu da se među bujnim zelenilom i bujnim mediteranskim raslinjem doista nalazi crkva upućivao je tek diskretan natpis na uličnom prilazu. A svejedno, njeni kapaciteti vječno su bili popunjeni, poput apartmana u špici turističke sezone, makar se radilo o dobu prije općeg hrvatskog religioznog preporoda.

Splitom se, naime, još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća pronio glas o neobično inspirirajućem svećeniku koji o vjeri progovara duboko duhovnim, ali razumljivim rječnikom, pa je u doba u kojem je među hrvatskim katolicima vladala nešto intimnija atmosfera misa 'kod don Ivana' bila nezaobilazan nedjeljni ritual.

Slično je bilo i u devedesetima, mada s nešto drugačijim predznakom: tada su se u Glagoljaškoj ulici okupljali brojni razočarani vjernici koji nisu baš naklono gledali na opće sljubljivanje Crkve i države, kojima nije u glavu ulazila praksa blagoslivljanja oružja ili služenja mise za ratne zločince, koji su se gnušali busanja u novootkrivena katolička prsa i koji su se - makar se najčešće radilo o istim ljudima - ponovno osjećali kao da su u manjini.

U to doba karijera don Ivana Grubišića prelazi u potpuno javnu sferu redovitim predavanjima njegove friško osnovane Hrvatske akademske unije, čestim intervjuima i medijskim nastupima u kojima je izazivao službene stavove Crkve, ali i otvorenim druženjem s osobama koje bi službena hijerarhija najradije bila ušutkala. Jednostavno je - akademik Ivan Supek, Vlado Gotovac ili Predrag Matvejević bili su bliži don Ivanu od biskupa Mile Bogovića i on se to nije libio pokazati, pa su ga njegovi vjernici nagradili rijetko viđenom odanošću.

Čak i oni koji nisu 'lizali oltare', deklarirani ali ne praktični, u prigodama poput krštenja, vjenčanja ili sprovoda zahtijevali su upravo njega. U Župi svetog Roka sakramenti su se dijelili kao na traci.

'Crveni pop' u politici

A s druge strane Crkva ga definitivno nije voljela. Usprkos osobnoj obiteljskoj tragediji iz Drugog svjetskog rata, zaradio je stigmu 'crvenog popa'.

Prava prilika za obračun stigla je sredinom 2011. godine, kada se don Ivan Grubišić odlučuje za formalni politički angažman i s novoosnovanim Savezom za građansku i etičnu Hrvatsku izlazi na izbore, osvojivši dva saborska mandata. Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić ekspresno mu oduzima sve svećeničke ovlasti, pa čak i pravo nošenja odore, a uskoro i mirovinu - no nije spriječio da se odmetnuti sin još glasnije zalaže za gotovo blasfemične ideje poput revizije vatikanskih ugovora, uvođenja crkvenog poreza za vjernike ili povratka vjeronauka iz škola u župe.

'Crkva se može revitalizirati samo ako autentično živi poruku evanđelja, a ne ako se bavi računovodstvom i naplaćuje svoje usluge', objasnit će Grubišić u to vrijeme.

'Glasajte za bilo koga, samo ne za popa', uzvratit će kler u proljeće 2013. godine, kada se ovaj kandidirao za splitsko-dalmatinskog župana i uz podršku SDP-a, koji u ovoj županiji rijetko pokazuje znakove života, prikupio vrlo pristojnih 75 tisuća glasova. Sa svojom listom ušao je i u Gradsko vijeće Splita te je podržao SDP-ovog gradonačelnika Ivu Baldasara, nakon čega njegova udruga misteriozno dobiva na trajno korištenje 200 tisuća kvadrata državnog zemljišta za izgradnju nesuđenog staračkog doma, hospicija i kompleksa zdravstvenog turizma. Zatim naprasno odustaje od kandidiranja za predsjednika države i otprilike tu negdje njegov angažman kreće u silaznu putanju.

U politici se, najkraće rečeno, nije snašao: premda se žalio na medijsku blokadu, njegovi govori u Saboru najčešće su se svodili na apele za 'građansko i etično društvo' - što su fraze koje je ponavljao ustrajnije nego Most svoje 'reforme' - dok su ga na lokalnoj razini jedan po jedan napuštali najbliži suradnici, razočarani ili jednostavno kupljeni, sve dok nije ostao sasvim sam i konačno stavio ključ u bravu svom Savezu za građansku i etičnu Hrvatsku.

Iza don Ivana Grubišića ostat će dvanaest napisanih knjiga, četiri zbornika, brojne državne nagrade i odlikovanja, ali i nikad dovršena autobiografija nazvana 'Močvara s mirisom tamjana'.