Prije gotovo tri godine, kad se pojavila pandemija koronavirusa, postali smo zatvoreni sustavi koncentrirani samo na jednu stvar - kako izbjeći virus koji nas potencijalno može ubiti. U strahu od decimalnog broja 37,2 krenulo je svakodnevno mjerenje temperature i svakim, pa i najmanjim zakašljavanjem u nas bi se ušuljala pomisao da imamo koronu. No ta zabrinutost i zbog najbenignijih simptoma nekim je ljudima postala stvar svakodnevnice.

'Strah od smrti univerzalan je strah koji ima svoju funkciju – temeljni razlog brige o sebi nije samo ljubav prema sebi, nego i želja da izbjegnemo smrt. Strah od smrti evolucijski je povezan s preživljavanjem', ističe psihijatar i psihoanalitičar Hrvoje Handl iz zagrebačke Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. 'Bića smo koja stalno tragaju za istinom o samima sebi na različite načine te imamo stalnu potrebu označiti stvari, odnosno imenovati ih', dr. dodaje Handl.

Samodijagnoza fizičkih bolesti kao brzo rješenje za unutarnji konflikt

Kako objašnjava, kad u sebi imamo neki emotivni konflikt, neki problem koji je duboko u nama i koji nije verbaliziran - odnosno ne možemo mu dati ime jer nismo osvijestili to da je njegov uzrok primjerice nedavna smrt bliske osobe ili nešto što je utjecalo na nas u velikoj mjeri - tražimo neki prečac, neko objašnjenje.

Kad se pojavila pandemija covida, koja 'upija na sve strane', to je postalo izvrsno ime za ono što nas muči. 'Tu se onda neverbalizirani materijal mučki provuče u verbalno i imamo verbalizaciju nečeg što nema nikakve veze s vanjskim', kaže Handl. U potrazi za istinom i umirenjem ljudi sami sebi postave dijagnozu jer ih, objašnjava, ona umiri.

Ta tzv. introjekcija simptoma, odnosno nesvjesno spajanje vanjskog s unutarnjim, počela se izraženije pojavljivati u pandemiji jer je oko nje bilo jako puno nepoznanica te su svi svakodnevno čitali o njoj. 'Sve što je u našem mozgu pokriveno s milijardu nepoznanica on pokušava opravdati i ponuditi neki sekundarni proces, neko rješenje, pa ćemo onda i za najblaži simptom reći: 'Ma sigurno imam koronu'', ističe Handl.

No ne vrijedi to samo za koronu. Zna se dogoditi i da ljudi (po)misle da imaju bolest od koje boluje neki njihov poznanik, pa čak i neka poznata osoba o kojoj su čitali u medijima. Slično se, kaže, događa baš kod studenata medicine, onih koji podrobno proučavajući različite bolesti počnu prepoznavati simptome i na svom tijelu pa ih spajaju u neke potencijalne dijagnoze.

'Ove tzv. introjektivne obrane zapravo jesu patološke, ali su na jedan način i funkcionalne, zato što se neverbalni materijal mučki pretvori u riječi. Kada dobar psihoterapeut uzme to i uspije obraditi, onda ta osoba shvati da nju zapravo ne muči korona ili susjedov karcinom koji projiciraju na sebe, nego nešto sasvim drugo', objašnjava Handl.

Postoje i klinički slučajevi u kojima bi ljudi nešto operirali pa su se žalili na bol i nakon operacije. No nije riječ o fantomskoj boli, nego više o boli na emocionalnoj osnovi. 'Čovjek je operirao žuč i sad ga ta žuč i dalje boli, ali ne više zato što ga boli, nego ga boli jer je depresivan i zapravo mora liječiti depresiju', kaže.

Što to obilježava pravog hipohondra?

U svim ovim primjerima zapravo nije riječ o pravoj hipohondriji. No u slučaju da se takva ponašanja njeguju, ona se ipak može razviti, ali samo ako osoba ima predispozicije ličnosti za nju, odnosno ako postoji neka strukturna priprema u njezinoj psihi. Temeljna razlika između hipohondrije i onoga za što ljudi često misle da ona jest u tome je da hipohondar odbacuje mogućnost da ne boluje od bolesti koju je umislio.

Ako ste svjesni da previše razmišljate o bolesti, da ste na neki način opsesivni i kompulzivni u svemu tome, onda niste hipohondar.

'Hipohondrija je duboko u ličnosti. To je nešto što je samom egu nedostupno, znači ego nije svjestan da je to izmišljotina i da je to umišljena bolest. U hipohondriji je ego temeljno bitno opterećen da je stvarno bolestan, iako svi liječnici i nalazi govore suprotno', ističe Handl.

A što je ispod svega toga? Prema jednoj klinički ispitanoj teoriji, objašnjava Handl, opet je riječ o dubokim emotivnim konfliktima, nekoj boli koja je zapravo velik rezervoar psihološke patološke energije i koja se, umjesto da se kanalizira i izražava kroz plač ili se pak verbalizira, prazni u jedan dio tijela.

'Događa se ono što mi stručno zovemo kateksa u određeni tijela, a taj dio tijela onda boli. To je pražnjenje psihičke energije na određeno mjesto u tijelu, pa se psihička bol pretvara u tjelesnu. Nekad to i ne mora biti bol, može biti lagani osjećaj peckanja i onda će netko izgraditi čitavu teoriju o tome zašto mu se to događa. Ako mu se to ponavlja, ako ga stalno opterećuje, on će si izgraditi sliku da boluje od neke teške bolesti', dodaje.

Handl ističe da je pritom prvi korak u kojem mozak registrira da se događa nešto neobično u tijelu i pokušava shvatiti zašto se to događa zapravo zdrava reakcija, no onda kreće sekundarni proces u kojem kreću i brige.

'Aha, pecka me ispod pazuha, upišem to u Google... To su metastaze raka na dojci! Jer to Google stvarno onda i kaže, ali ljudi ne shvaćaju da on ne zna, nego samo statistički zaključuje. Google ne razmišlja medicinski, nego statistički. A hipohondar vidi samo ono što je najgore i onda kreće užas', dodaje.

Neki čak inzistirali na tome da im se izvadi bubreg

Kako kaže, osoba usto može imati narcističke detalje ličnosti, vrlo česte kod hipohondara, pa je opsjednuta samom sobom, okupirana svojim zdravljem, ne voli baš ljude i zapravo nije usmjerena na njih, nego na sebe. Onda je to idealna kombinacija za hipohondra, jer najveća povreda za narcisa su starenje, bolest i smrt, a muškom narcisu i impotencija.

Neki ljudi odu toliko daleko i traže da im se izvadi zdravi bubreg jer su uvjereni da imaju tumor unatoč tome što nalazi ne upućuju na to. Patološka analiza izvađenog bubrega ponovo bi potvrdila da je pacijent zapravo zdrav, no on i dalje ne vjeruje u to. Handl ističe da je hipohondar u tom trenutku na neki dan razočaran činjenicom da nije bolestan, ali istovremeno ne vjeruje da je tako.

'I na vrlo zanimljiv način svi su oni povezani s tim simptomima do te mjere da bez njih ne mogu. Nije istina da se oni žele riješiti toga, već ne mogu bez njih jer su ti simptomi kateksa neke puno veće boli. I ako postoji ta energija, takvo pražnjenje energije na tom mjestu u tijelu, psiha im je na neki način tako uravnotežena', dodaje. Najčešće su to trbušni simptomi, glava, prsni koš ili rjeđe lokomotorni simptomi.

Pritom ljudima u njihovoj okolini može biti izrazito teško jer hipohondri najčešće imaju strašno veliku potrebu dijeliti priče o svojoj 'bolesti' s drugima, a i nerijetko su pritom dramatični. A tu su i velike količine novca koje uzaludno troše na puste pretrage u čije rezultate onda ne vjeruju, pa je to njihovim obiteljima i financijski teret.

I tek ako se počnu psihoterapijski liječiti i ako psihoterapija upali, a to nije uvijek slučaj, krenu vaditi detalje svoje ličnosti iz nesvjesnog materijala i polako osvještavati to da ih cijelo vrijeme muči nešto sasvim drugo. No rijetko uopće dođe do toga da se pristanu liječiti jer odbijaju povjerovati u to da umišljaju bolest. 'Književna djela napisana na ovu temu, poput Moliereova 'Umišljenog bolesnika', pokušavaju nas nasmijati, no ti ljudi ne mogu se smijati na ovu temu. Kad mogu biti duhoviti na račun toga, to znači da su na pola puta da budu bolje', zaključno će Handl.