Premda postoje prijepori oko učestalosti današnjeg vršnjačkog nasilja u odnosu na takve sukobe u ranijim generacijama, pa tako neki naglašavaju da su se djeca oduvijek međusobno mlatila i da je donedavno bilo sasvim normalno da ih učitelji fizički kažnjavaju za neposluh, nitko ne dvoji da je nasilje među djecom i mladima poprimilo nove forme i razmjere.

Oružani napadi i incidenti s maloljetnim počiniteljima, kakvi su dosad uglavnom bili ograničeni na SAD, sada se događaju i na europskim tlu. I ovdašnji učenici masovno 'šeraju' videosnimke ponižavanja i fizičkog zlostavljanja vršnjaka, a popratni 'lajkovi' na takve objave na društvenim mrežama također su indikator potpunog gubitka suosjećanja za žrtve nasilja.

U samo nekoliko dana, otkako je objavljena snimka premlaćivanja splitske učenice, a napadačice su kazneno prijavljene, MUP je zaprimio više od 1000 prijava građana zbog snimki s nedjelima mladih. Istodobno, zbog nasilničkog ponašanja i ozljeđivanja vršnjakinje kazneno su prijavljene tri učenice iz Opatije, a otkriveno je i da je lani čak 20 posto djevojčica u Zagrebu sudjelovalo u činjenju kaznenih djela. Sve to vrišti na uzbunu, kako roditeljima, tako i stručnjacima u području pedagogije.

'Da, oduvijek je bilo vršnjačkog nasilja, ali ne u ovoj mjeri kao što je to danas. Porast takvog nasilja ne bilježi se samo kod nas, to je tako u svim državama. Nekad je to bilo tako da su se uglavnom potukli dječaci. Ali ovo ponižavanje, snimanje, stavljanje na mreže... kao da djeca imaju manje empatije, kao da žele da povrijede druge, što više povrijediti, pa ako mogu i poniziti. S tim se povezuju i neki novi medicinski fenomeni', otkriva za tportal dr. Ranko Rajović, šef Katedre za neuroznanost u odgoju i obrazovanju Pedagoškog fakulteta u Kopru.

Dr. Rajović iznimno je angažiran u misiji širenja novih znanstvenih spoznaja nastavnicima i odgojiteljima, kao i uvođenju ciljanih programa u škole i vrtiće. Kao dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite svjetske udruge Mensa, Rajović je osnovao Nikola Tesla Centar, čija skraćenica NTC označava sustav učenja za pomoć djeci da u što većoj mjeri dosegnu svoje biološke potencijale. Taj program trenutno se provodi u 20 europskih država, uključujući Hrvatsku, gdje ga je verificirala Agencija za odgoj i obrazovanje.

'Sve što sam radio prebacio sam u NTC jer sam vidio da ovaj program pomaže ne samo darovitima, nego svima. I tada program počinje ulaziti u škole', tumači dr. Rajović, koji je bio i UNICEF-ov suradnik na jednom velikom projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece. NTC se bazira na postavci da inteligencija prvenstveno ovisi o sinapsama, vezama između živčanih stanica - neurona, a ne o nasljednom faktoru broja tih stanica. Za razvijanje veza među sinapsama i za razvoj dubokih regija mozga ključan je pokret, a njega je u djece sve manje.

Dva fenomena

'Sada imamo dva fenomena. Ako djeca puno vremena provode na društvenim mrežama ili igrajući videoigrice, javlja se agresivnost. To je već dokazano. Predugo vrijeme za ekranima smanjuje hipokampus, dio mozga koji je jako važan za memoriju i prostornu orijentaciju, a mali dio hipokampusa sudjeluje i u gradnji amigdale, moždane strukture za kontrolu emocija. Onda imamo drugi problem: kod onog tko se dovoljno ne kreće dolazi do smanjenja bazalnih ganglija, a znamo da danas općenito nema dovoljno kretanja. Sad mi u medicini imamo problem; nikad nismo učili da se bazalne ganglije i hipokampus mogu smanjiti. A bazalne ganglije također dijelom sudjeluju u formiranju amigdale. Dakle imamo smanjenje dvije regije mozga kao novi medicinski fenomen. Posljedice još ne znamo, vidjet ćemo ih za 10 godina ili možda ih već sada gledamo', kaže dr. Rajović.

Posljedice ima i to što se djeci ispunjavaju sve želje. Nekad se zbog poklona žarko iščekivao rođendan, pa je onda trebalo strpljivo čekati da prođe mjesec dana ili nekoliko mjeseci do Božića i Nove godine, pa još nekoliko do Uskrsa. To iščekivanje stvaralo je dopamin, djeca su bila radosna. A danas?

'Djeca stalno dobivaju poklone. Kao da im je svaki vikend rođendan. Ispunjavaju se želje, roditelji postaju bankomati za svoju djecu. Gledamo da im kupimo najbolje jakne, tenisice, torbe. I to je vrsta nasilja. Nemaju svi novca da svojoj djeci kupe najbolje stvari, a ono dijete koje nema što i drugi već strši, pa će ga drugi možda ponižavati i to snimiti', tumači dr. Rajović jednu dimenziju ovog problema. Druga se odnosi na to da roditelji ne znaju kakvu štetu čine svom djetetu ispunjavajući mu sve želje.

'Ako se naviknu odmah dobiti sve što požele, što će biti kada to nešto ne dobiju? Prag tolerancije gotovo da se u potpunosti izgubio, više ne postoji. Imamo djecu koja hoće sve i sad, sebični su, a kao vrh ledenog brijega dolaze društvene mreže. One nisu same po sebi loše, već su samo ogledalo onoga što se događa u životu. Dijete voli pohvalu, jer kada ga netko pohvali, znači da nešto dobro radi. Kada malo dijete prohoda, roditelji kažu 'bravoooo' i dijete osjeti sreću. Mozak je organ za preživljavanje, kada naučimo nešto novo, preplave nas hormoni sreće, tu je motivacija, tu su serotonin, endorfin... Znači, pohvala nas usmjerava i motivira. Na društvenim mrežama pohvale su 'lajkovi'', upozorava dr. Rajović.

Ilustrativni primjeri

Navodi dva ilustrativna primjera. U prvom, učenik trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole posadi ružu, zalijeva je vodom i objavi to na svom profilu na Facebooku. Dobit će po prilici dva 'lajka' - od mame i bake. Ali ako objavi snimku nekakve svoje psine, izgledno je da će dobiti na desetke 'lajkova'.

'Svaka pohvala njima je znak da nešto dobro rade, iako je 'lajk' često lažna pohvala lažnih prijatelja. Kad to zbrojimo s ispunjavanjem svih želja i dugotrajnim igranjem videoigrica koje mijenjaju našu fiziologiju, imamo slabiju kontrolu emocija. Dobivamo novu generaciju u kojoj će biti sve više djece s manjkom empatije i one koja povrjeđuju drugu djecu', najavljuje dr. Rajović.

Njegov prvi savjet roditeljima svakako je kontrola djece na ekranima. Za razliku od prethodnih generacija, koje su se igrale na ulicama oko svojih zgrada i odazivala na povike roditelja s prozora da dođu na ručak ili večeru, današnja djeca zatvorena su u sobama, naizgled na sigurnom.

'Pa mi uopće ne znamo u koju mračnu ulicu u igrici oni idu. Moramo znati da je to opasan svijet jer se tako, već je dokazano, javljaju i agresivnost i smanjena koncentracija, a sad imamo i novi problem s pretjeranim korištenjem novih tehnologija: smanjen je fokus. Naša djeca uče 15 minuta i ne mogu više. Onda naprave pauzu od pola sata, pa uče još 15 minuta i gotovo. A mi smo učili i po dva sata bez problema', navodi dr. Rajović.

Opasnost na svakom koraku

S druge strane, roditelji izloženi crnim kronikama uvjereni su da opasnost vreba na svakom koraku, a stravični slučajevi poput ubojstva dvogodišnje Danke Ilić samo ih učvršćuju u takvom uvjerenju.

'Tragedija je to, pretužno je što se takve stvari događaju. Djeca nisu više sigurna na našim ulicama, imamo pijane, nesavjesne vozače i zaista smo u problemu jer više ne znamo gdje se sve krije opasnost. Ali gledajte, djeci se mora omogućiti da se razvijaju, hodaju, trče, ne možemo ih držati pod staklenim zvonom. Ali možemo nešto drugo. Možemo dodatno ograničiti brzinu vožnje u naseljima, osobito u blizini škola, gdje se ne bi trebalo voziti iznad 30 km/h. Ako netko vozi 50, treba mu uzeti dozvolu, a ako vozi 70-80, treba ga poslati psihijatru na promatranje tjedan dana o vlastitom trošku. Znate kako bi se to reguliralo - za dva dana svi bi vozili 30', smatra dr. Rajović.

Na dan razgovora s tportalom boravio je u Oroslavju, a tamo, kako kaže, mnoštvo roditelja vozi djecu u školu autom. 'To je bilo nezamislivo do prije 20 godina. A sada svi žure, roditelji su uplašeni... Ne osuđujem ih, svi mi vodimo računa o našoj djeci, a to se može napraviti i uvođenjem dodatnih pješačkih prijelaza, semafora, kamera.'

Koliko je djeci važan pokret, svjedoči i američko istraživanje prema kojemu je utvrđeno da su kod tamošnjih tinejdžera već smanjene duboke regije mozga. Zabrinjavajuća su i istraživanja dr. Rajovića iz Slovenije, sa zaključkom da 60 posto djece u dobi između četiri i pet godina ne može napraviti skok unazad.

'To znači da regije mozga nisu dobro povezane. Pitanje je što se tu dogodilo, a odgovor je taj da oni više ne prakticiraju kompleksne vrste kretanja, nema trčanja, nema skakanja. Pa samo pogledajte ovaj podatak u Hrvatskoj: 4000 djece lani nije primljeno u prvi razred osnovne škole zbog psihofizičke nezrelosti, odgođen im je upis. To je oko 10 posto cijele generacije! Kako je to moguće? A pazite, to nije iznenađenje. Svake godine imamo sve više takve djece, problem je prisutan već 10, pa i 15 godina. Možemo li rješenje za to naći u teorijama i knjigama otprije 15-20 godina? Okruženje se jako brzo mijenja, to mijenja naš mozak, a moramo brže istraživati, usvajati nova znanja i pomagati našoj djeci u vrtićima i školama', napominje dr. Rajović.

Djelovati se može i ranije. Primjerice, uglavnom je nepoznato to da su snažni kontrasti boja važna stimulacija za mozak novorođenčeta - iako je za to otkriće dodijeljena Nobelova nagrada davne 1981. godine.

'Prvih mjesec dana života bebin vid je zamućen i ona jedino vidi kontraste. Ako im je izložena, ona gleda lijevo-desno, to je povezano sa sazrijevanjem nervnih puteva. Ako mama pripremi dječju sobu s 20 nijansi ružičaste, tu kontrasta nema. A roditelji to ne znaju, te lekcije nema ni u udžbenicima medicinske fiziologije. Zašto? U knjigama više 'nema mjesta'. Nova otkrića iz medicine možda će doći u udžbenike za 50 godina, a u knjige iz psihologije i pedagogije za dodatnih 20', upozorava dr. Rajović. Ističe da je jako važno da se nova otkrića iz medicine sistematiziraju, da se vidi što i koliko utječe na razvoj mozga, što se može konkretno koristiti u životu. Upravo to predmet je neuroznanosti u odgoju i obrazovanju te ona približava medicinu vrtićima i školama.

Dr. Rajović stalno je na putu, a samo posljednjih dana održao je seminare i predavanja u Trogiru, na Pelješcu, u Vodicama i Biogradu, a uskoro u Rijeci, Zagrebu i Osijeku. Njegova znanja i iskustva upijaju učitelji iz raznih škola i vrtića, a po njihovim naknadnim reakcijama u pogledu primjene naučenog sadržaja očito je da napretka itekako ima. Koncept NTC-a zapravo je učenje kroz igru, tj. kroz metode koje djeca doživljavaju kao igru, a zapravo im se stalno održavaju misaoni procesi. Primjerice, pita li ih se koja je životinja crno-bijele boje i živi u Africi, tu nema puno razmišljanja – odgovor je zebra. U vrtiću ih se zato pita 'preko koje životinje prijeđe najveći broj pješaka', a isto to pitanje za školsku djecu glasilo bi 'koju životinju možemo nacrtati samo jednom bojom i vidjeti je svaki dan kad izađemo iz kuće'.

'U okviru seminara puno radimo na tome kako da pokrenemo taj proces osmišljavanja pitanja za razmišljanje. Sami tome nismo ranije naučeni, a moramo to aktivirati kroz specifične radionice', tumači dr. Rajović. Kaže i da su nelogične priče važan dio programa. Recimo, djeca trebaju nacrtati nekog tko se zove Kamenko Šumić. Većina će nacrtati kamen u šumi, jer to je logično. Kada se djeci kaže da nacrtaju nešto nelogično, onda nacrtaju šumu kako raste iz kamena. Kad nakon toga zatražite da nacrtaju Jablanka Jagodića, već znaju da mogu nacrtati jagode koje rastu na jablanu.

'Oni misle da se igraju, ali to više nije igra. Oni misle i povezuju. Poanta je u tome da će naučiti kada misle, jer kada uče napamet – tada će to i zaboraviti', tumači dr. Rajović. Kaže da nekad nailazi na nerazumijevanje kolega, pa su ga tako u više navrata pitali kako može dopustiti djeci da nacrtaju pauka koji hvata pčelu rukama, ilustrirajući zadnji stih pjesme u kojoj je pauk mrežu pleo, od cvijeta do cvijeta, da uhvati pčelu što se šeta.

'Pitali su me kako mogu učiti djecu da pauk ima dvije šake, jer to nije točno. Ali ako ih ne pustimo da to nacrtaju, ako im kažemo da je glupost to da jagode rastu na jablanu, što smo uradili? Zatvorili smo im dvije najvažnije regije mozga koje se zovu asocijativne, a tu se nalaze kreativnost i divergentno mišljenje. Zato se često kaže da škola ubija kreativnost i jako je važno polako vratiti te elemente u nastavu. Dajte da to pokrenemo, da preko tih metoda malo više vratimo smijeh u škole', kaže dr. Rajović, napominjući da devet od 10 danas najtraženijih zanimanja nije postojalo prije 10 godina. 'To znači da pripremamo djecu za zanimanja kojih nema. Hoćemo li učiti djecu da misle ili da znaju nešto napamet?' ističe dr. Rajović.