U obrazloženju presude stoji da je Olujić u utuženom razdoblju bio djelatnik 313. logističke brigade Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane koja je imala ustrojenu unutarnju službu za potrebe brigade i vojarne Lučko i određenih izdvojenih objekata te je obnašao zadaće službujućeg časnika vojarne Lučko.

Nakon ukidanja 313. logističke brigade svi djelatnici su operativno pridodani zapovjedništvu 91. Zrakoplovne baze na Plesu gdje je bio angažiran na dužnosti pomoćnika službujućeg časnika. Iz dostupne arhivske građe nije bilo razvidno na koji način je obavljena preraspodjela radnog vremena, odnosno prekovremenih sati.

Olujić je u svom iskazu ustvrdio da je od listopada 2005. pa nadalje radio od 8 do 16 sati, a ponekad je ostajao i duže te je u prosjeku imao mjesečno četiri dana dežurstva od 8 sati ujutro do 8 sati ujutro idućeg dan, uključivši vikende i blagdane.

Na dežurstva je išao na temelju pisanih zapovjedi, a sukladno zapovijedima u 'šihtericu' su upisivali da rade od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati. Olujić je navodio da zbog dežurstava nije mogao koristiti slobodne dane, niti mu je bilo omogućeno osam sati odmora. Zbog rasformiranja postrojbe u kojoj je radio, prosječno je imao osam dežurstava, od čega barem jednu subotu i nedjelju te da mu u utuženom periodu nisu isplaćivane nikakve naknade s osnova dodatka na plaću.

Naveo je i da je rad na stražarskom mjestu organiziran na način da se dva sata obavlja straža, dva sata je odmor, a dva sata priprema te dva sata požarstva. Takav ciklus se naizmjenično izmjenjivao tijekom 24 sata, odnosno sedam dana u tjednu u kojem se obavlja straža. Kazao je i da je čitavo vrijeme kroz 24 sata bio angažiran u stražarskoj službi i da nije mogao napustiti objekt u kojem se držala straža već je čitavo vrijeme proveo na radnom mjestu.

Općinski radni sud u Zagrebu prihvatio je Olujićeve tvrdnje, a protiv presude je dopuštena žalba Županijskom sudu u Zagrebu.