Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.

Ostale tekstove Rujane Jeger pročitajte ovdje. 

Draga Rujana,

pokušati ću što jasnije predstaviti svoj problem, te se nadam da te neću zamoriti sa duljinom pisma.

Imam 28 godina, suprug je godinu stariji i u braku smo već gotovo 3 godine, a imamo i dvogodišnjeg dječaka. Oboje imamo super poslove, gdje smo se i upoznali, visoko smo obrazovani i dobro zarađujemo.

Prvih mjeseci zabavljanja i braka sve je teklo super, pali smo u zreli zanos, budući da oboje imamo iskustva dugih veza iza sebe, koja su nam barem koliko toliko dali jasniju sliku oko toga što ne želimo. Prije stupanja u brak sam primijetila da je njegov odnos sa majkom i dvije sestre malo intenzivniji nego kod drugih muškaraca koje poznajem.

Da pojasnim: nakon što smo se vjenčali, vrlo brzo smo odlučili imati bebu i želja nam se ostvarila, unajmili smo stan i nakon 5 mjeseci zajedničkog života, njegova majka i sestre su se doselile u ulaz pored našeg. Počele su česte posjete, češće smo mi išli k njima, onako usput kad bismo se vraćali iz šetnje, pa kući s posla - svraćali bismo na ručak i sl.

Svekrva bi dolazila dva do tri puta tjedno k nama onako u prolazu da nam pomogne da ispeglamo, da nas pita trebamo li išta s placa i sl.

Nakon određenog vremena mene je počela smetati tolika zainteresiranost za naš život, počelo mi je smetati njeno uplitanje u svakodnevne aktivnosti, to što je on upoznat sa svakom bolnom menstruacijom svake od njih i svakojake gluposti, ali i bitne stvari.

Odlučim sjesti s njim i otvoreno porazgovarati i kažem mu da smanji intezitet viđanja s njima.

Naišla sam na popriličan otpor i opravdavanje s njegove strane, ali ništa se nije promijenilo. Nekoliko dana prije poroda, pokušala sam opet otvoreno, polako i oprezno s njim na istu temu, ali svi izgovori su vodili k tome da ona sad treba pomoć jer se razvela od oca, da to je sve privremena faza koja ce proći i sl.

Nakon poroda počinje pravi pakao, imala sam prilično težak i traumatičan porod, te sam zamolila majku koja živi u drugom gradu da dođe i bude jedno vrijeme kod nas da mi pomogne oko djeteta, jer se suprug morao vratiti na posao.

Njegova majka je prvih par dana skuhala ručak 3- 4 puta dok je mama pomagala meni i bebi, ali već treći dan su počeli problemi, jer je ona smatrala da treba isto tako biti s nama kao i moja mama i krenule su tenzije koje je sama izazivala svojim ponašanjem (npr. kaže donijeti će ručak u 2, i onda se ne pojavi i ne nazove, i nakon odgledanih svih mogućih sapunica dođe navečer i kaže da ju je boljela glava)....

Za to vrijeme moja mama nije napravila ručak jer smo očekivali njen, a i nije imala vremena od svog posla i stresa oko mene koja sam se sporije oporavljala.

Moj suprug u svoj toj nevidljivoj tenziji po svom primarnom instinktu staje na stranu svoje majke i daje joj podršku u svakom smislu, dok ona na jedan jedini pokušaj razgovora sa mnom odlazi plačući u svoj stan i gdje plače kraj otvorenog prozora da bi je on čuo i sažalio se. Bilo je tu još incidenata, pa sam u jednom času čak izgubila mlijeko od živciranja. Nakon mjesec dana tog pakla odlazim u rodni grad sa majkom i djetetom i ostavim samo poruku na stolu.

Nakon povratka kući, kada je obećao da će se promijeniti, iako su se neke stvari malo popravile, njegova lojalnost njima je i dalje ista kao i njihovo miješanje.

Na to kažem da se ili selimo ili razvodimo. Tako odlazimo iz stana koji se meni jako sviđao, odrekla sam se lokacije i super stana zbog vlastite slabosti i želje da sačuvam brak.

Dvije godine nakon svega, ja više ne razgovaram sa njegovom majkom, pošto sam našla poruke i mailove u kojima ona mele ogovara i vrijeđa (prijepiska na mom PC-u), čak je jednom kćerki sms u kojem mene olajava poslala greškom meni i to me ohrabrilo u odluci da joj više nikada ne dam priliku da mi priđe jer nije vrijedna mog privatnog prostora.

On se promijenio, ali nedovoljno! Na žalost, on ima jako veliki kredit koji je digao još prije braka i založio svoju nekretninu kako bi njoj pomogao da vrati svoje kredite.

Nije mi prije braka rekao istinu o kreditima, lagao je da posjeduje neke nekretnine koje ne posjeduje u želji da se dokaze i pokaže misleći da je meni to bitno.

Pomogla sam da on vrati jedan mali kredit prijatelju koji ga je digao za njegovu mamu, no iako je on meni vratio te novce, osjećam se iskorištenom jer sam u prvim mjesecima braka plaćala sve dok nisam shvatila da on sav novac koji ne ode na kredit daje majci za dugove.

Ja se više s njima ne viđam, ali on odlazi tamo, što mu ja nikada nisam ni branila, odvodi i dijete jer ga ona povremeno čuva pošto trenutno nismo u financijskoj poziciji da plaćamo nekoga, a povremeno ga čuva i moja majka kada dođe kod nas.
Sad imamo priliku koja se ne propušta: da u toj istoj zgradi kupimo stan na jako povoljan način koji se vrlo rijetko nudi uz minimalne kamate, ali ja se bojim tenzija koje njena blizina može prouzročiti, ili susreta svekrve i moje mame, čak mi se okreće stomak pri pomisli na susret s njom. Svjesna sam da je ona njegova majka i da će to uvijek biti ali ne mogu se pomirti s činjenicom da ima toliki utjecaj na njega.

On se kaje za sve što se događalo nakon poroda i svjestan je činjenice da se meni gadi trudnoća, gadi mi se svaka pomisao na trudnoću (koju sve žene manje-više zovu blaženim stanjem) jer me asocira na sve to.

Pretpostavljam da je u pismu previše toga - moja mama, njegova mama i općenito drugi ljudi, ali ja svojoj majci moram pomagati jer je ona napravila sve za mene i sestru, sama nas odgojila ali se nije preselila za nama, nego je dolazila u posjet jednom u dva tjedna ili jednom u 10 dana - dakle nisam previse odana obitelji iz koje dolazim, nikad nisam dozvolila da to utječe na moj brak, kao što su njegovi utjecali.

Da se vratim na stan: nekada mi bude žao sto sam uopće otišla, iako mislim da nisam da bismo danas sigurno bili razvedeni. Svejedno se pitam da li da ipak kupim taj stan i budem jaka i dosljedna ili da se držim dalje od zla zvanog svekrva?

Tratinčica

Draga Tratinčice,

Nakon ovako dugog i žučljivog pisma ti se to uopće pitaš?

Zar ne vidiš da nisi u stanju ni oprostiti niti zaboraviti - pa kako bi to onda izgledalo da stanujete ponovno ulaz do ulaza? Ako mene pitaš, sve bi se prije ili kasnije, manje ili više - ponovilo.

Moje je iskreno mišljenje prije svega da ste oboje još dosta mladi i usudila bih se reći - nezreli. Ja sam nekad bila ista takva, zamjerala sam štošta ljudima u svojoj obitelji, čak i stvari koje se mene nikada direktno nisu ticale - međutim, kada dođeš u neke godine, trebala bi shvatiti da sva ta žučljiva zamjeranja vode samo ukrug - k još žučljivijim i gorim zamjeranjima, odnosno situacijama. Tek negdje iza trideset i pete, otprilike (barem iz mog iskustva i nekih opservacija te eksperimenata koji nisu provedeni u kontoliranim laboratorijskim uvijetima :)) shvatiš što su neki ljudi tada radili, zašto i kako - ako izuzmemo stvarno zle ljude, a da se razumijemo - ja ne mislim da je tvoja svekrva zla osoba, samo mislim da se nagomilalo previše nesporazuma i zamjeranja i da u toj zgradi živi naprosto previše ljudi s podbuhlim egom (množina od ego? egima? ezima? egićima?).

Dakle, ako ti misliš da je tvoja svekrva suštinski zla žena, onda ne bi smjela dozvoliti da ti čuva dijete - pošto smatram da niti jedna normalna žena ne bi dozvolila da joj zločinka čuva dijete, znači da si ti podsvjesno i te kako svjesna da ona u svojoj biti nije zla.

Da gura nos, gura. U najboljoj namjeri? Vrlo vjerojatno. Je li to ugodno i potrebno? Vjerojatno ne.

Ali imaj na umu da ste obje prolazile vrlo teške stvari: ti si rodila prvo dijete, a sama kažeš da stvari nisu tekle baš glatko, dok je ona prolazila razvod - što je također stvar koja rijetko teče glatko. Obje te promjene mogu vrlo snažno uzdrmati psihu. U sredini se našao tvoj muž koji je kriv za laganje i muljanje, ali ne može biti kriv za odanost obitelji - pa nije prikrivao ubojstvo koje su one počinile! Zar ne bi radije muža koji je osjećajan prema ženama i zna saslušati nego nekoga koga nije briga što koga kada i zašto boli i koji gleda samo svoje dupe?

I sad stojite k'o dva ovna na brvnu. Po meni, do svega je došlo stjecajem neugodnih okolnosti, zatim su se sitnice gomilale, pa su postale krupnije i sada vam se svima čini da od brda govana ne vidite jedni druge. Što je točno.

Mislim da to treba riješiti. Mislim da bi njegova strana priče bila toliko bijela koliko je tvoja crna. Tu ima previše likova i previše uplitanja. Nema potrebe za tolikom mržnjom. Dovoljna je pristojna distanca. A kad kažem distanca, mislim i na fizičku udaljenost.

Dakle, ja bih se svakako pomirila sa svekrvom i njezinim kćerima, ali ne bih se doselila u njihovu blizinu.

No prije svega bih svima sve oprostila i okrenula novi list. Jer ovako truješ sama sebe mržnjom i to će se kad-tad odraziti na život vas troje. A to i je ono najvažnije u cijeloj, ili bi barem trebalo biti. Komentatori, što vi mislite?